Uz Španjolsku i Izrael, jedina relevantna nacionalna košarkaška liga u Europi koja će se nastaviti jest ona njemačka. I to prva. S obzirom na to da je riječ o dvoranskom sportu, košarkaška Bundesliga neće se igrati poput nogometne već u skraćenom formatu kojem će pristupiti deset klubova.
Kako bi to trebalo izgledati, govori nam 21-godišnji Zagrepčanin Krešimir Nikić, centar (214 cm) koji već četvrtu godinu nosi dres ovog njemačkog euroligaša
– Nastavak prvenstva igrat će se od 6. lipnja u Münchenu, dakako, bez publike. Financijska kriza izazvana pandemijom koronavirusa učinila je svoje, pa se čak šest prvoligaša izjasnilo da sljedeće sezone želi igrati drugu ligu. Tako će završnicu igrati deset momčadi koje će biti smještene u istom hotelu iz kojeg se neće smjeti izlaziti, osim u autobus koji će voziti na treninge i utakmice. Igrat će se samo dvije utakmice dnevno u dvije skupine od po pet klubova, nakon čega će po četiri prvoplasirana sastava započeti doigravanje. A ono će se igrati ne na dvije pobjede nego na dvije utakmice i, ako je 1:1, na koš-razliku. Finalisti će odigrati maksimalno deset utakmica, a prvaci mogu postati i sa samo četiri pobjede.
Premda se na prvu čini nemogućim, ipak je tako, pa Krešo objašnjava:
– Vama se može dogoditi da skupinu prođete sa samo jednom pobjedom, ako onaj posljednji u skupini nema nijednu. Potom četvrtfinale i polufinale možete proći s po jednom pobjedom, a isto tako, ako imate bolju koš-razliku, možete slaviti i u finalu. Ovakvo doigravanje svakako daje veće izglede autsajderima nego što bi davalo ono klasično na dvije pobjede.
Doduše, ovaj put neće biti faktora domaće publike, odnosno nekog navijačkog "uragana" s tribina.
– Tako je, inače na gostovanjima u Bundesligi zna biti vrlo nezgodno, posebice klubovima koji su taj tjedan igrali utakmicu u nekom od europskih natjecanja. A najnezgodnije je znalo biti nama i Bayernu u tjednu s dvije euroligaške utakmice. Sjećam se, izravno s gostovanja kod Baskonije išli smo u Crailsheim, gdje su nas domaćini, uz podršku publike, energetski uništili. To vam je izgledalo kao kada Cibona igra u Sinju.
A Cibona je njegov matični klub koji je napustio 2017. godine, s 18 godina. Kao klinac od 15 godina imao je ponude Barcelone i Reala, no Zagreb je napustio tek koju godinu poslije.
– U to vrijeme u Ciboni su bili današnji NBA igrači Zubac i Žižić te godinu dana stariji Popić. Dakle, ispred mene su bila tri centra, a ja sam bio visok i jako mršav, a snašle su me i dvije ozbiljne ozljede. Premda sam kao kadet govorio da bih svoje prve seniorske minute htio odigrati u Ciboni jer sam u tom klubu odrastao, uz spomenute centre nisam vidio da će se ta prilika skoro ukazati, pa sam poželio promijeniti sredinu. Bila je to obiteljska odluka koja nije bila laka. Sjećam se kada sam prvi put došao u Zagreb, bilo je to za Božić, jedva sam se vratio u Berlin.
A taj grad sada jako dobro poznaje.
– Imam osjećaj da sam ovdje već sedam, osam godina. Kada sam se vratio nakon treće sezone, imao sam osjećaj da sam se vratio doma. S obzirom na to da sam se dosta koristio gradskim prijevozom, mogu reći da ga, u tom smislu, bolje poznajem nego Zagreb jer tamo me je na utakmice i treninge vozio otac. Poznajem Berlin do te mjere da ne moram gledati Google Maps. A sjećam se, kada sam s tek doselio u taj grad, pitao sam gdje je trg, misleći da imaju samo jedan središnji trg, a ondje su tri glavna trga i četiri milijuna stanovnika. To je kao cijela Hrvatska.
A odluku o odlasku u košarkaške gastarbajtere potaknula je i želja velikog španjolskog trenera Garcije Aita koji je baš tog ljeta preuzeo Albino kormilo.
– Cijelo vrijeme igrao sam za drugu Albinu momčad koja igra treću ligu, pri čemu bih povremeno bio i u prvom sastavu, a ove sezone odigrao sam i svoje prve minute u Euroligi. Štoviše, nastupio sam na deset euroligaških utakmica i zadovoljan sam u kojem to smjeru ide. Plan je da dogodine budem stalno u prvoj momčadi, pri čemu ovo ljeto planiram dodatno raditi na svom tijelu. Ja čitam igru dobro, no moj je problem tjelesni jer na centarskoj poziciji najviše je kontakata.
Problem mu predstavlja i ograničen broj stranaca.
– U Bundesligi je dopušteno imati šest stranaca, a nas je osam.
A neki od njih (Amerikanac Sikma, Islanđanin Hermannsson i Srbin Peno) znaju biti njegovi gosti.
– Kada sam sâm, onda nakon treninga objedujem po restoranima sa suigračima koji su samci, mi se držimo skupa. Kada je moja mama tu, ona katkada skuha za više ljudi pa pozovemo na večeru moje suigrače koji su samci kao i ja.
No, Krešo posljednja tri mjeseca nije sam.
– Neposredno prije no što će se dogoditi epidemija mama je došla da bi ostala tri tjedna, a u nemogućnosti da se vrati kući ostala je tri mjeseca. A meni je to godilo jer sam se jako dobro hranio, pa tako i dobio pokoji kilogram. Prije karantene imao sam 104,5 kg, a kada smo počeli ponovo trenirati imao sam 108 kg.
Koliko je netko visok 213 cm uopće mogao trenirati tijekom karantene, u vlastita četiri zida?
– Radio sam sklekove, trbušnjake, plankove, a u kasnijoj fazi znao sam otići i u obližnju šumu, poput maksimirske, i trčati. Ako se ne mičem tri dana, to je problem za moja koljena pa sam vozio i bicikl. Sreća je da stanujem u prizemlju pa sam mogao preskakati i vijaču, jer da sam na drugom katu, zvali bi mi policiju. Njemačka je to, ne može se preko propisa.
>>> Pogledajte kako je Eros Grezda napao Čolaka
Rado citam ovako zanimljiva stiva! Tu govore godine iskustva....mudrosti....pameti....! Moze se puno nauciti.....