Među Cedevitinim košarkašima mnogo je solidnih igrača, ali samo je jedan pravi šuter. To je 25-godišnji Fran Pilepić (193 cm), momak koji je ovo ljeto pristigao u redove hrvatskog prvaka iz španjolskog prvoligaša Bilbaa. U prvih pet utakmica ABA lige Pilepić je šutirao za tricu 10-13, što je iznimno visokih 77% pa ga pitamo zašto ne šutira više. Jer, niti u jednoj utakmici nije ispalio više od tri trice.
Svi žele da šutiram više
– Svi žele od mene da šutiram više, i trener i suigrači, no u današnje vrijeme nama klasičnim šuterima teže je igrati jer se obrane maksimalno fokusiraju. U igri dva na dva igrači koji nas čuvaju uopće ne pomažu onima koji brane pik ili pomažu vrlo malo. Drugi dio te priče je moj način razmišljanja i on je povezan s visokim postotkom šuta. Ne volim ići na loše šutove, one preko ruke. Uvjeren sam da bih na utakmici mogao šutnuti još po jednu-dvije trice, ali volim tražiti šutove kada sam u ravnoteži, kada su mi obje noge čvrsto na podu, kada procijenim da je situacija zaista za šut dobra.
Trenira li dodatno šut igrač poput njega, s urođenom sposobnošću šutiranja?
– Apsolutno. Neki mi se žale da ne mogu popraviti šut i da je meni lako jer sam rođeni šuter. Možda ja i imam taj šuterski gen, naslijeđen od oca Borisa, no uvjerenja sam ako prestanem dodatno šutirati, da će mi postotak početi padati. Zato znam doći prije treninga ili ostati poslije. Nakon treninga imam naviku ispucati još 50-60 šuteva što tjedno zna biti 200-300 dodatnih šutova. Radom pokušavam zaslužiti da lopta uđe u koš.
Tata Boris Pilepić, bivši igrač Kvarnera, bio je jedan od boljih šutera u SFRJ.
– Tata je bio među najboljim strijelcima prve i druge jugolige i šteta je što nije mogao otići u inozemstvo jer se to tada prije 28. nije moglo. U neku ruku sam njegov projekt jer on me još sa šest godina znao odvesti na igralište. Postavio bi mi limenke za rad s loptom između njih. Od moje 6. do 14. radio sam s njim za vikende, blagdane, radili bismo na šutu, driblingu. S njim sam jako puno radio na tehnici šuta. Uvijek mi je govorio da se ne glupiram s loptom, da je ne bacam na koš bilo kako, da ne bih stvarao loše navike. U mom slučaju šut se uzgajao.
Otac mi je dvaput bio trener
Otac mu nije bio samo osobni trener, već i momčadski.
– Zbilo se to u dva navrata. Prvi puta u Crikvenici. Bio sam tada igrač Kvarnera, no vidio sam da za mene nema prostora, a otac je bio trener u A-2 ligašu iz Crikvenice. Ta sezona bila je za mene pun pogodak jer smo osvojili A-2 ligu u kojoj sam ja bio treći strijelac, a prvi u kvalifikacijama za A-1 ligu. Drugi put bio mi je trener u Kvarneru i čini mi se da mu je to bio posljednji trenerski posao.
Kako je to funkcioniralo na relaciji otac-trener i sin-igrač?
– Nekad bi me doživljavao kao nešto više od igrača, a oni koji su prošli slično u bilo kojem sportu znaju o čemu govorim. Teško je tu bilo nastupiti posve profesionalno, no kada se podvuče crta, mogu reći da je bilo produktivno. Pogotovo u Crikvenici. Već u Kvarneru bilo je malo teže jer je to bio profesionalizam. Nije mi bilo lako jer smo posao donosili kući pa je bilo rasprava što sam mogao bolje, a ja sam htio imati mira.
Fran zasad igra prosječno 21,6 minuta po utakmici. Zadovoljava li ga to?
– Nisam nezadovoljan. Svi mi koji se najviše rotiramo igramo između 15 i 26 minuta što znači da sam ja u prosjeku. Možda sam mogao igrati i više, no dijelom krivnja leži i u meni jer me trener morao vaditi zbog brzih prekršaja.
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
Boris Pilepić.Milan Grabovac.Milan Bradarič,Odisej Kurelić.....Kvarner kraj 70-ih,početak 80-ih,još pokoj otpisani iz cibone,plesali su nekoliko ljeta,ostali na vječitom talentu!