To što je Zagreb u samo tri mjeseca bio domaćin dva Grand Prix turnira, hrvatski glavni grad može zahvaliti i jako dobrim relacijama ljudi iz hrvatskog hrvanja s Nenadom Lalovićem (62), predsjednikom Svjetskog hrvačkog saveza (UWW) i članom Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora. A ovaj sin negdašnjeg jugoslavenskog diplomata Miloša Lalovića, uz predsjednika Uefe Aleksandra Čeferina, najutjecajniji je čovjek u svijetu sporta s prostora bivše SFRJ.
– U vrijeme u kojem je Hrvatska, uz pandemiju koronavirusa, dodatno opterećena i s dva potresa u devet mjeseci, ogroman je napor bio ostati usredotočen na sport. U vrijeme kada u gradu nisu radili nijedan kafić ili restoran, Zagreb se svojim angažmanom doveo u zavidan položaj, a drugi svjetski gradovi nisu se toliko trudili. Dom sportova i hotel Panorama, čiji su kuhari i konobari također bili izolirani, činili su svojevrsni sanitarni balon.
S obzirom na ovakav angažman, može li Zagreb biti ravnopravan kandidat za neko veliko natjecanje poput Prvenstva Europe?
– Zašto da ne, pa ja ohrabrujem Zagreb u tom smislu.
Kao gost Zagreb Opena, Lalović se osvrnuo na humanitarnu akciju koju je pokrenuo klub iz potresom pogođenog područja (Petrinja).
– Petrinja je grad Vlade Lisjaka i mnogo drugih dobrih hrvača i tužno je ovo što se njima dogodilo. A šteta je i što je Petrinja i raseljena i što je ekonomski pala u posljednjih 20 godina i utoliko je ovo sada tužnije. No našim hrvačima svjetska hrvačka obitelj stoji na raspolaganju, a svjetska federacija Petrinji će pomoći s opremom i financijski.
Finalne borbe zagrebačkog turnira Lalović je gledao upravo u društvu Vlade Lisjaka.
Boks mora vratiti povjerenje
– Lisjak je meni posebno drag jer znam koliko se trudio da se, nakon ratova u našoj regiji, obnovi hrvatsko hrvanje. On je i kompletna osoba na sportskoj i moralnoj razini, a to što je olimpijski pobjednik, to je samo dodatna vrijednost.
S obzirom na to da je pandemija koronavirusa unijela veliki nered u svijet sporta, pa su odgođene i Olimpijske igre, koliki su izgledi da se one održe ove godine?
– Pred svake Igre mediji traže teme za kritiziranje i stvaraju neku vrstu negativne atmosfere. Sjetite se, uoči Rija 2016. bilo je predviđeno da nas ugrozi Zika virus. Uoči Londona 2012. strahovali smo od terorizma i dizanja metroa u zrak, a u Pekingu 2008. trebali smo stradati od zagađenja. Ništa se od toga nije dogodilo i ja vjerujem da će se Igre održati kako je i predviđeno. Osim toga, ako su Zagreb i Beograd bili u stanju organizirati ova hrvačka natjecanja, vjerujemo li mi da su Japanci manje sposobni? Uostalom, vidi se svjetlo na kraju tunela, to je cjepivo. Doduše, mi se nećemo osloboditi ovog “đubreta”, ali na nama je da se naučimo živjeti s ovom opasnošću.
Uz koja ograničenja bi se održale Olimpijske igre? I jesu li one zamislive bez publike?
– Hoće li biti gledatelja i koji postotak, za sada ne znamo. Sigurno je da se u Japan neće moći ući bez negativnog PCR testa, da će tijekom Igara biti dodatnih testiranja, pa i na odlasku da bi se sportaši mogli nesmetano vratiti u svoje zemlje. Osim toga, svi sportaši morat će napustiti olimpijsko selo u roku od 48 sati nakon svog nastupa. Inače, ove stroge mjere koje je Japan sada nametnuo nisu polako uvođenje u otkazivanje Igara, nego služe za to da se stvore uvjeti za održavanje Igara, da se koronavirus iskorijeni. I zbog toga će, po meni, mnogo veća opasnost biti da se sportaš zarazi po putu za Tokio nego u samom Tokiju.
Hoće li cijepljenje biti obavezno za sudionike?
– Ja se zalažem za to da to bude prepušteno slobodnoj volji, a ne postoji ni pravna regulativa koja bi vam to nametnula, no ta sloboda povlači i određenu odgovornost.
Ja ne bih tražio da netko mora doći cijepljen, ali će taj morati živjeti pod drugačijim uvjetima u odnosu na cijepljene pa će i njima biti teže. Ja ću se cijepiti čim dođem na red.
Koliki bi udarac za olimpijski pokret bio da se Igre dodijeljene Tokiju ipak ne održe?
– To bi bio mnogo veći udarac nego Igre bez gledatelja. Ili ćemo mijenjati navike ili ćemo dopustiti da venemo u tišini. Premda gledatelji obogaćuju ugođaj sportskih nadmetanja, ipak je 99 posto olimpijske publike pred malim ekranima.
Nije puno nedostajalo da na ovim Igrama ne bude boksa. Ipak, vidjevši kakva je situacija u Svjetskom amaterskom boksačkom savezu (AIBA), u MOO-u su odlučili sami provesti kvalifikacije i olimpijski turnir u jednom od najstarijih olimpijskih sportova. Kao predsjednik MOO-ove monitoring komisije za taj slučaj Lalović ističe:
– Bez obzira na to što su oni izabrali novog predsjednika, i dalje sam vrlo nezadovoljan situacijom u AIBA-i. Da nas vrijeme ne pregazi, mi sami moramo se mijenjati, a boks to nije prepoznao. Tragično je da ni nacionalni savezi nisu bili dovoljno reaktivni oko toga da se mijenja struktura tog sporta koji ima jako loše nasljeđe. Prečesto su nakon olimpijskih boksačkih turnira ostajali repovi skandala vezanih za suđenje. Još u lipnju 2019. dobili su priliku od MOO-a, no ne vidim da su napravili neki veliki iskorak. Vrtjeli su se oko jednih, drugih, pa trećih izbora, a nisu mijenjali statut pa da nakon toga izaberu predsjednika koji nije opterećen prošlošću. Zapravo, boks je upao u krizu koja je vrlo duboka i u kojoj prepoznajem mnogo elemenata krize u kakvu je svojedobno upalo hrvanje.
A mnogi iz svijeta hrvanja drže da je upravo Lalović svojim reformama spasio ovaj sport od ispadanja iz olimpijskog programa.
– Baš sam zato i radio na tome da se boksu da prilika jer nama prilika nije bila dana. Odlukom Izvršnog odbora MOO-a, čiji sam ja danas član, od 13. veljače 2013. hrvanje je bilo izbačeno. Nakon brzih promjena u strukturi organizacije, ali i u pravilima, MOO nam je dopustio da konkuriramo sa šest drugih sportova za povratak, ali kao dodatni sport. I mi smo u tome i uspjeli, a nakon što je 2014. Olimpijska povelja promijenjena, olimpijski program je proširen pa smo mi ponovo postali stalni sport. Sada smo ponovo u zavidnoj situaciji u odnosu na mnoge druge sportove, a boksu će biti puno teže povratiti povjerenje jer je on opterećen i velikim financijskim problemima. Određene financijske manevre izveo je i sam Lalović, i to nakon što se primio dužnosti prvog čovjeka svjetskog hrvanja. Na tu temu ovaj srpski biznismen, za svoga prethodnog posjeta Zagrebu, kazao nam je sljedeće:
– Da me se ne bi optuživalo da zbog posla pomažem ruskim hrvačima, ja sam prodao svoj građevinski biznis u Rusiji. A da me se ne bi sumnjičilo da Japanke osvajaju zlata, a imaju ih 11 od 18 mogućih s posljednjih trojih Igara, zbog mog posla s uvozom japanskih automobila, i to sam prodao. Tako da se ja više biznisom ne bavim niti bih stigao jer i ovo što radim u sportu jedva stižem.
Dnevno 3,2 milijuna dolara
No, kad već on više ne zarađuje, trudi se da počnu zarađivati hrvači koji su profesionalci po pristupu, a amateri po primanjima.
– Što je amaterski sport danas? Vi ne možete očekivati od jednog hrvača da samo teško trenira i ne dobiva nikakvu naknadu. Nemaju u svim zemljama vrhunski hrvači privilegije i mi moramo nešto učiniti. Uostalom, MOO dnevno u sport vrati 3,2 milijuna USD i tako bi trebale raditi i sve svjetske federacije olimpijskih sportova jer one nisu ni banke ni poduzeća, već neprofitne organizacije koje bi sav profit trebale vraćati sportu. Nismo mi tu da zarađujemo, nego da zarađeni novac ulažemo u edukaciju trenera, borbu protiv dopinga, za pomoć sportašima iz siromašnih zemalja i slično.
Puno će veća opasnost biti da se sportaš zarazi na putu u Tokio nego na poprištu Olimpijskih igara
Nadam se da do 24:00 bude barem još desetak tekstova o zapadnim turčinima na ovom "hrvatskom" portalu. Naravno, za plaću u Hrvatskim kUnama, kaj ne?