Nakon što je hrvatska vaterpolska reprezentacija ostala bez medalje na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj, čime je prekinut naš trofejni niz satkan od sedam uzastopnih odličja na planetarnim smotrama, razvile su se polemike oko toga treba li izbornik Ivica Tucak biti smijenjen ili ne. Nekima je činjenica da su iza nas ostale "jedna Srbija i jedna Mađarska" bila dovoljan argument za palac gore, no to nam ipak ne može biti velika utjeha. Mađari su europski prvaci, a Srbi olimpijski pobjednici pa im je lakše, dok mi više ne branimo medalju ni na jednom velikom natjecanju.
Stoga smo za ovu priliku odlučili zaroniti u prošlost i vidjeti što se događalo s hrvatskim izbornicima nakon što na trima velikim natjecanjima zaredom (kao što je slučaj i s Ivicom Tuckom) ne bi osvojili medalju. Analiza ne ide u prilog Tucku, ona ukratko pokazuje da je vrijedilo pravilo: "tri podbačaja – smjena". Odnosno, nijedan hrvatski izbornik u prošlosti nije preživio treće uzastopno natjecanje bez medalje.
Brza Đuhina demisija
Prvi izbornik hrvatske reprezentacije, sada već pokojni Duško Antunović (umro 2012. godine) podnio je neopozivu ostavku već nakon prvog neuspjeha – ostajanja bez medalje na Europskom prvenstvu u Sheffieldu 1993. godine (bili smo peti). Nažalost, to je bilo i jedino veliko natjecanje na kojem je Antunović vodio Hrvatsku iako je prije toga na Mediteranskim igrama u Francuskoj osvojio srebro.
Došao je, danas također pokojni Bruno Silić (umro 2004. godine) i zaredao s četvrtim mjestima: najprije na Svjetskom prvenstvu 1994. u Rimu, a potom i na Europskom prvenstvu u Beču godinu dana kasnije. No već na trećem velikom natjecanju Silić je odveo našu vrstu do olimpijskog srebra u Atlanti 1996. godine. U novom ciklusu Sila je s nacionalnim dupinima ponovno bio četvrti na EP-u u Sevilli 1997. te deveti na SP-u u Perhu 1998. godine.
I to je bio kraj, već na sljedeće veliko natjecanje reprezentaciju je odveo novi izbornik Neven Kovačević. I on je krenuo uspješno, 1999. godine na EP-u u Firenci osvojio je naše prvo europsko srebro. No, potom su zaredali neuspjesi: na OI 2000. u Sydneyu bili smo sedmi, na EP-u u Budimpešti 2001. četvrti, a na SP-u u Fukuoki 2001. još gori – osmi, pa je i Kovačević morao predati štafetu svome nasljedniku. Bio je to Veselin Đuho koji je, zbog besparice u Savezu, istodobno ostao i trener Juga iz čega su proizilazili brojni problemi koji su na kraju rezultirali i brzom Đuhinom demisijom. On je, naime, 2003. izazvao incident u Gružu (u finalnoj utakmici doigravanja s Mladosti) kao trener Juga, ali je, zbog neprimjerenog ponašanja, smijenjen s dužnosti izbornika.
Nacionalna je vrsta tako ostala bez kormilara prvog dana priprema u Splitu, samo tri tjedna uoči EP-a u Kranju. Za novog izbornika postavljen je Zoran Roje koji je, kao što znamo, u Kranju stigao do srebra, nakon poraza u onom čudnom finalu sa SiCG (uz nerede navijača). No Roje nije nastavio s uspjesima. Na SP-u Barceloni 2003. bili smo deveti, a na OI u Ateni 2004. tek deseti.
Roje to nije mogao preživjeti, a iz SAD-a je vraćen Ratko Rudić i postavljen za izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije što je bila davnašnja želja i samog Rudića, ali i hrvatske vaterpolske obitelji u cjelini.
Ni Rudiću nije išlo pravocrtno, na SP-u Montrealu 2005. bili smo četvrti, a na EP-u 2006. u Beogradu sedmi. No, potom je došao Melbourne 2007. i Hrvatska se našla na krovu svijeta. To je bio razlog što su Rudiću tolerirana dva sljedeća neuspjeha iz 2008. godine: četvrto mjesto na EP-u u Malagi i šesto mjesto na OI u Pekingu. A zlatni brk se već sljedeće godine vratio trofejima. Najprije bronca na SP-u u Rimu 2009., potom zlato na EP-u u Zagrebu 2010., pa opet bronca na SP-u u Šangaju 2011. godine, da bi sve kulminiralo osvajanjem olimpijskog zlata u Londonu 2012. godine.
Rudića je trebalo ostaviti
Smatrali smo tada, a mislimo to i sada, da je Rudiću trebalo povjeriti još jedan mandat (olimpijski ciklus), ali nisu nas poslušali.
A i Rudićev nasljednik Ivica Tucak krenuo je uspješno: 2013. godine bronca na SP-u u Barceloni, 2014. peto mjesto na EP-u u Budimpešti, ali i 2015. srebro na SP-u u Kazanju (uz finalni poraz od Srbije). Opet je 2016. potonuo (sedmo mjesto na EP-u u Beogradu), ali je zato na SP-u u Budimpešti 2017. godine (uz maestralnu igru Sandra Sukna) odveo Hrvatsku do drugog svjetskog zlata.
Nakon toga Tucak je još osvojio broncu na SP-u Gwangjuu 2019. i to je bilo sve. Na EP-u 2020. u Budimpešti bili smo četvrti, na OI 2021. u Tokiju peti, a bez medalje smo, kao što se zna, ostali i na upravo održanom SP-u u Budimpešti (četvrto mjesto).
A već od 27. kolovoza do 10. rujna očekuje nas Europsko prvenstvo u Splitu. Tucku nova prilika za popravak, četvrta, ili početak neke nove izborničke misije, vidjet ćemo.
