“Od Staroga placa do vrha Europe” naslov je monografije posvećene Košarkaškom klubu Split koji danas slavi 75. rođendan. Nažalost, aktualni trenutak tog nekad velikog kluba je takav da bismo ovaj tekst mogli nasloviti sa “Od Staroga placa do vrha Europe i nazad, no odlučili smo da se u idućim recima nećemo baviti njegovom sivom sadašnjicom nego blistavom poviješću. Jer, u hrvatskoj košarci se ionako živi od slavne prošlosti.
I zato ćemo mi priču o najvećem košarkaškom klubu 20. stoljeća započeti s radnim naslovom “Nije sunce slučajno žuto” a tako se, zapravo, zove rođendanska čestitka klubu pristigla od Nene Belana (glazba, aranžman i produkcija) i Ive Šćepanovića (tekst). Nova klupska himna snimana je tijekom listopada u čemu je svoju bubnjarsku rolu odigrao jedan od “žutih tića” Roko Leni Ukić, reprezentativac i internacionalac ponikao na Gripama. Nažalost, to je jedino s čime se Split u posljednja dva desetljeća može međunarodno hvaliti, da je neki pojedinac – poput Nikole Vujčića – napravio veliku karijeru.
Mišo otpjevao himnu 1971.
Inače, još tamo 1971. prvu himnu žutih otpjevao je, danas neprepoznatljiva glasa, tada 30-godišnji Mišo Kovač. Pjesma je skladana u čast osvajanja prvog od šest naslova prvaka bivše SFRJ. Stihove je napisao Tomislav Zuppa, a uglazbio ju je maestralni Zdenko Runjić, vjerojatno i ne slutivši da će taj klub jednog dana biti trostruki prvak Europe. Za svoj rođendan klub s Gripa smatra 6. studenoga 1945. kada je djelovati počela ženska sekcija Fiskulturnog društva Hajduk. Prvo rukovodstvo te sekcije činili su pročelnik (i trener) Uroš Tominić, tajnica Elvira Carbonini i – pazite sad ovo – ekonom Vladimir Beara, kasnije jedan od najboljih nogometnih vratara svijeta. Kao dan prve javne košarkaške utakmice u Splitu ostao je zapisan 16. prosinca 1945. kada su se sučelile ženske ekipe FD Hajduk i FD Zadar. Zadranke su pobijedile 14:9, a utakmicu je, vjerovali ili ne, gledalo 16 tisuća ljudi što je bio hrvatski košarkaški rekord sve do 2010. i finala ABA lige između Cibone i Partizana u Areni Zagreb (16.200).
U prvom naslovu prvaka bivše SFRJ u kojem su svoje uloge odigrala i braća Tvrdić – Lovre, Dražen i Rato – pa se tih dana na tribinama pjevalo: “Čuvaj se kuge, gladi i rata i tri Tvrdića brata”. Najpoznatiji od njih bio je Rato koji je započeo i završio karijeru u Splitu. A završio ju je ozlijedivši se u majstorici za naslov prvaka 1977. godine protiv Bosne igranoj na neutralnom terenu. Srećom, žuti su i bez njega slavili, ali puno teže, košem Šolmana preko Varajića u posljednjoj sekundi utakmice.
Tih 70-ih godina, osim dva naslova prvaka SFRJ i tri Kupa Jugoslavije, žuti su osvojili i dva naslova pobjednika Kupa Radivoja Koraća, a većina tih naslova ne bi bila osvojena bez jednog Puljanina, centra Željka Jerkova.
Od 2. lige do krova Europe
Rane 80-e bile su teške godine za klub koji je jednu sezonu igrao čak i u Drugoj ligi, no nakon tmurnih dana uslijedili su šampionski. Naime, osim četiri naslova prvaka bivše SFRJ u nizu, osvojena su i tri naslova prvaka Europe zaredom. I to na krilima Kukoča, Rađe, Ivanovića, Perasovića, Sobina, Sretenovića, Savića, Tabaka... a pod ravnanjem Božidara Maljkovića pa Željka Pavličevića.
Kada je tajnik kluba Josip Bilić za trenera doveo iz Beograda posve nepoznatog Božidara Maljkovića mnogi su to popratili s negodovanjem pa tako i sam Rađa koji je gunđao govoreći zašto im dovode trenera koji će se na njima učiti. Na kraju se šjor Božo naučio osvajati trofeje, a Rađu, Kukoča i društvo naučio je radnim navikama koje su im karijere učinile velikima. A njih dvojica su dio petorke Splitovih NBA igrača koju još čine Tabak, Ukić i Šundov.
Nažalost, tijekom Domovinskog rata i pogotovo nakon 2000. Split je počeo tonuti da bi danas bio klub koji je sretan što može igrati u ABA ligi (lani je bio drugoligaš), i to u društvu klubova koji mogu samo sanjati ono što se može vidjeti u splitskim trofejnim vitrinama.
Posljednji i jedini naslov prvaka Hrvatske osvojili su žuti 2003. sa Skansijem kao trenerom i Rađom kao igračem. No, kako se ono kaže, onaj tko je dotaknuo dno niže od toga ne može, ne preostaje nam ništa drugo nego slušati pjesmu “Nije sunce slučajno žuto” u kojoj se pak kaže: “Zovu nas klub stoljeća, željni smo novih proljeća...”.
Kroničari kluba ocem splitske muške košarke smatraju Branka Radovića pa na Gripama čuvaju zapise iz njegova dnevnika, a jedan je i ovo zapažanje iz 1961. o Petru Skansiju:
- Elastičan je, ali previše mekan, skok mu nije loš...Bude li ozbiljno trenirao nadam se od njega velikih rezultata, ali to mnogo zavisi i od njega jer je pomalo fjaka.
A taj fjakasti Pere postat će dugogodišnji reprezentativac i najkorisniji igrač svjetskih prvaka 1970. a na koncu i dobar trener ta tako i izbornik srebrnih hrvatskih olimpijaca iz Barcelone 1992. godine. A Skansi je bio samo jedan od trojice igrača Jugoplastike koju su bili u startnoj postavi svjetskih prvaka, a sa Ratom Tvrdićem i Damirom Šolmanom i oslonac prve momčadi žutih koja je1971. osvojila naslov prvaka bivše SFRJ. Šest godina kasnije, trener prigodom osvajanja drugog naslova prvaka, bio je upravo Skansi.
Slab kontinuitet!!?? Tri puta za redom prvaci europe!