Emir Hadžiahmić zvani Gebi (77) otpuhnuo je dim cigarete i zagledao se u nebo...
– Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje Mladen. Sjetim ga se svaki dan. Evo, nekidan, kad sam gledao tekmu Cluj – Dinamo, u kojoj su me dinamovci silno iznervirali pa sam im svašta izgovorio, odmah sam pomislio kako bi me Mladen zašpotao da me čuje. Taj nikada nije dao na Dinamo, Dinamo mu je bio sve! – priča Gebi, najbolji prijatelj pokojnoga, neprežaljenoga karizmatičnoga Dinamova kapetana.
S Hadžiahmićem sjedimo na kavi u Maksimirskoj i uspomene na Mladena Ramljaka samo naviru. Povod je 42. obljetnica njegove tragedije (13. rujna 1978.), ali i jedna od najvažnijih Dinamovih godišnjica (6. rujna 1967.), antologijskog remija u Leedsu (0:0), kada je generacija sa Škorićem, Zambatom, Ramljakom, Rorom i ostalim herojima u Zagreb donijela trofej Kupa sajamskih gradova.
Tko je uopće bio Mladen Ramljak i po čemu je bio toliko značajan u bogatoj Dinamovoj povijesti?
Emir Hadžiahmić Gebi, naravno, zna sve...
– Mladen je bio pravo Dinamovo dijete. Dečko iz Petrove, moj susjed, s kojim sam 1958. godine zajedno došao u Dinamo. Mladen Ramljak prava je, istinska Dinamova legenda, jer on je cijeli igrački razvoj, od pionira do seniora, kontinuirano proveo u Dinamu, a onda, kao zvijezda, prešao u jedan od najvećih europskih klubova toga vremena, Feyenoord, i tamo postao kapetan – nastavlja priču Gebi.
Mladen Ramljak bio je dečko iz radničke obitelji. Gebi kaže da je tata Ante, Dalmatinac rodom iz Siverića, bio žestoki hajdukovac, a stariji sin Mladen od malih nogu zaljubljen u plavu boju.
– Mladen Ramljak ne samo da je kao Dinamov igrač bio onaj pravi, neizlječivi dinamovac, nego i nakon što je otišao iz Dinama, kao da se stalno brinuo o Dinamu. Jednom kad se vratio iz Rotterdama bili smo na večeri u Okrugljaku, i oduljilo se to do dva-tri ujutro. Vozi on mene doma i predloži: ‘Ajmo malo obići stadion, nedostaje mi Maksimir!. ‘Zar si lud, pa tri sata su, što ćeš sad tamo?’, uzvratio sam mu, ali on nije odustao. Došli smo do stadiona u gluho doba noći i zatekli sve kapije zatvorene, nije se moglo unutra. On me tada odvezao doma, a sutradan kad smo se našli, nije izdržao da se ne pohvali. Naime, Mladen se tu noć ipak vratio do maksimirskog stadiona, preskočio ogradu i prošetao ispod tribina, do svlačionica. Kazao mi je: ‘Htio sam samo malo opet udahnuti miris Maksimira’. Toliko je bio lud za Dinamom – smije se Gebi Hadžiahmić.
U Zagrebu danas živi mlađi brat Mladena Ramljaka, Dražen. Ima sedamdeset godina, i kad god se približi obljetnica Mladenove pogibije, emocije ga počnu sve jače zapljuskivati.
– Mladen je, kao jedan od najistaknutijih igrača Dinama toga vremena, uživao veliku popularnost u Zagrebu. Bio je, kako se danas kaže, “open minded” čovjek, prema svima susretljiv, topao, za svakoga je imao lijepu riječ. Uz to, bio je akademski obrazovan poput Zambate i Rore, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu, jer je u to vrijeme uz nogomet bilo dovoljno vremena i za školovanje – kaže Dražen Ramljak.
Mladen je s Dinamom osvojio tri puta Kup bivše države, te Kup sajamskih gradova, ali nikada nije bio s plavima prvak Jugoslavije.
– E, to je ono što ga je peklo, što nikako nije mogao preboljeti. Posebno mu je to teško palo 1967. godine, kada je Dinamo harao Europom, a onda na Kantridi šokantno izgubio utakmicu i prokockao naslov. Bio sam na toj utakmici; Riječani predvođeni Šangulinom igrali su na nož, rezali su kao da im je to bila životno važna utakmica – prisjeća se mlađi Ramljakov brat.
Mladen je najbolje utakmice za Dinamo odigrao kod trenera Branka Zebeca, s kojim je imao specifičan odnos. Gebi se prisjeća kako je slavni stručnjak znao smišljenim podcjenjivačkim provokacijama buditi inat kod Dinamovih igrača.
– Mladenu je znao reći: ‘Kakav si ti centarhalf kad ne znaš ni uklizavati’. A Mladen mu je na to odbrusio: ‘Znate li tko uklizava? Onaj tko stalno kasni, a ja ne kasnim pa nemam ni potrebu za uklizavanjem. Ja čisto odnosim lopte’ – prepričava Gebi Ramljakove riječi.
A kakav je Ramljak bio nogometaš, najbolje će prenijeti svjedok tog vremena, tadašnji novinar Sportskih novosti i Dinamov kroničar Milivoj Nikolić...
– Mladen je bio prototip modernog obrambenog igrača, bek i centarhalf, brz, okretan, znalac. Mladen i Rudo Cvek bili su igrači koji bi po svojim osobinama mogli i danas igrati u vrhunskom europskom klubu – kaže Nikolić, koji je u to vrijeme pratio maksimirski klub i svrstao Ramljaka u Dinamovih idealnih 11 u povijesti.
Prisjetio se jedne zanimljive anegdote s Ramljakom iz 1970. godine, kada su maksimirski plavi bili na turneji u Španjolskoj.
– Mladen je bio moderan tip, zapadnjački nastrojen. Kako je volio slušati stranu glazbu, u Španjolskoj je kupio ploču Julia Iglesiasa koji je tada lansirao svoj prvi hit “Chiquilla”. Tada nam je Ramljak rekao: ‘Pazite, ovaj pjevač bit će velika svjetska zvijezda!’ – kazao je Milivoj Nikolić i dodao:
– Mladen je po svemu bio predodređen da nakon završetka karijere postane Dinamov čelnik. Bio je veliki igrač, rođeni lider, imao je ugled, karizmu, bio je omiljen među navijačima. Idealna figura za budućega direktora.
Mladen Ramljak je 1973. godine dobio ponudu velikoga Feyenoorda (koji se 1970. okitio naslovom prvaka Europe), nakon što se ozlijedio njegov kapetan i lider momčadi Rinus Israel.
– Transfer je dogovorio tada poznati nogometni menadžer Ljubo Barin. Mladenu je pripalo 110, Dinamu 30, a Barinu 40 tisuća dolara – priča Gebi Hadžiahmić i nastavlja:
– Mladen je u startu fascinirao Nizozemce; svojim nogometnim znanjem, ali i osobnošću, obrazovanjem. Odlično je govorio engleski, uvijek je bio elegantan, uglađen, imao je gospodske manire, pa su mu tamo u šali znali reći: ‘Ti nisi nogometaš, nego agent KGB-a’.
Ramljak je u Feyenoordu doista stekao status ikone. U prvoj sezoni, 1973./1974., bio je jedan od ključnih igrača u pohodu na trofej u Kupu Uefe. Tako je postao prvi hrvatski nogometaš s europskim trofejom u stranome klubu. A baš 1974. doživio je i najveću nepravdu u karijeri.
– Tomislav Ivić bio je tada asistent izbornika jugoslavenske reprezentacije Miljana Miljanića i došao je u Rotterdam pratiti Mladena na tri utakmice, jer se tada krojio popis putnika na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Ivić je na odlasku Mladenu kazao da o popisu odlučuje Čiča (Miljanić), ali da će on reći sve najbolje o njemu. Možete si zamisliti kako je Mladen reagirao kada je popis objavljen bez njegova imena; bio je nevjerojatno razočaran, povrijeđen, ljutit! Uvijek je govorio da je to najveća nepravda koju je doživio. On je te sezone bio jedan od najboljih igrača Feyenoorda, čijih je sedam igrača bilo pozvao u reprezentaciju Nizozemske koja je bila u finalu SP-a. A umjesto Mladena, na SP bio je pozvan Dojčinovski iz Crvene zvezde – kaže Emir Hadžiahmić.
Nakon što je reprezentacija Jugoslavije na SP-u 1974. doživjela neuspjeh, izbornika Miljanića pitali su - gdje je pogriješio?
– Da mogu ponovno sastaviti popis igrača, sigurno bih na njega uvrstio Ramljaka – odgovorio je tada Miljanić.
Malo je poznato da je upravo Mladen Ramljak imao velike zasluge za trenerski uspon slavnoga Vujadina Boškova...
Naime, 1976. godine čelnici Feyenoorda ovlastili su Ramljaka da im predloži novoga trenera, nakon što je Ad Zonderland odradio funkciju “vatrogasca”. Kako je Ramljak imao dobar odnos s Boškovom, a on je u to vrijeme vodio drugoligaša Den Haag, predložio je svome klubu da mu daju šansu. I Boškov je tu šansu fantastično iskoristio; nakon dvije godine u Rotterdamu, najprije ga je uzela Zaragoza, a zatim i veliki madridski Real. Mladen Ramljak u 33. godini, na poziv poznatog suigrača iz Feyenoorda, Van Hanegema, pristao je potpisati ugovor za AZ Alkmaar. U to vrijeme već je imao velikih problema s koljenom i za taj klub nije uspio odigrati ni jednu utakmicu.
Profesionalnu karijeru okončao je u ljeto 1978. godine, a nakon toga znao je, na poziv zagrebačkih sportskih novinara, igrati za njihovu momčad u revijalnim utakmicama. Tako je primjerice za 14. rujna 1978. bio planiran njegov nastup u Vinkovcima, u predigri prijateljske utakmice Dinamo (Vinkovci) – Dinamo (Zagreb).
Milivoj Nikolić prisjeća se svakoga detalja.
– Ta utakmica bila je na rasporedu u četvrtak, a Mladen je već u srijedu došao u Vinkovce, gdje su ga ugostili čelnici tadašnjeg vinkovačkog Dinama. Bio je s njima cijelo poslijepodne i predvečer je odlučio vratiti se u Zagreb. Iako su ga oni odgovarali od puta, Mladen im se u jednom trenutku ipak iskrao, sjeo u automobil i krenuo u Zagreb. Mi novinari krenuli smo u srijedu kasno navečer vlakom iz Zagreba u Vinkovce, a kada smo u četvrtak ujutro došli u hotel Kunjevce, zatekli smo Dinamove igrače uplakane. Rekli su nam da je večer prije Mladen poginuo! – s knedlom u grlu priča Nikolić.
Prisjetio se kako je Mladen Ramljak vozio ogromni Chevrolet. Znao mu je reći: ‘Pitaš me što će mi takav veliki auto? Zato što u njemu ne možeš poginuti!’.
– Mladenu se na putu prema Zagrebu na autocesti kod Novske prepriječio tegljač koji je prevozio građevinski materijal. Mladen se sa svojim automobilom zabio u zadnji kraj prikolice, što i ne bi bilo fatalno da se sa te proklete prikolice nije otkvačila dizalica i smrskala mu auto. Rekli su mi da je, osim kobnih ozljeda glave, imao samo prijelome natkoljenica i dva slomljena rebra. Da nije bilo te dizalice, prošao bi samo s lakšim ozljedama – zaključio je rezignirano Nikolić.
Mladen Ramljak nije bio oženjen. Još od kraja srednje škole do svoga tragičnoga kraja bio je u vezi sa svojom srednjoškolskom profesoricom Nadom Urankar.
