Ratko Rudić bio je sjajan vaterpolist, još bolji trener (najbolji dosad u svom sportu), a sada je zanimljiv umjetnik. Premda mu je 75 godina, u šali voli reći da je mlad slikar jer se kistu maksimalno posvetio posljednjih nekoliko godina, nakon što je umirovio svoju spektakularnu trenersku karijeru, u kojoj je, s različitim reprezentacijama, osvojio četiri olimpijska te po tri svjetska i europska zlata.
Tucak: Rudić je veliki erudit
Koliko god su ti dometi zapanjujući, toliko je njegove bivše igrače i sportske prijatelje zapanjilo to što je izveo s kistom, pa tako i Pericu Bukića, dvostrukog olimpijskog pobjednika upravo pod Rudićevim ravnanjem:
– Ja sam oduševljen. Znao sam da Ratko slika, ali da će imati svoju samostalnu izložbu, to nisam očekivao. Ovo je potvrda da svi mi u sebi imamo dvije osobe, a ova Ratkova umjetnička crta je sjajna. A vidim da je slikarstvu sada maksimalno posvećen kao što je bio vaterpolu. Štoviše, najavio je da će biti dobar u slikarstvu koliko i u sportu, što mu ja od sveg srca želim, no mislim da je to nemoguće. No ako si čovjek tako zamisli, ništa nije nemoguće.
Kazao je Perica i da bi volio imati Rudićeve slike u svom stanu, no te sreće bila je samo njegova kći.
– Kada mi se kći udavala, Ratko joj je poklonio jednu svoju sliku, pri čemu mi je kazao da je to iznimka i da on niti poklanja niti prodaje svoje slike.
A u to se uvjerio i aktualni vaterpolski izbornik Ivica Tucak, koji je Ratka, čini nam se više u šali, "cimao" da mu spusti cijenu, ali nije naišao na odgovor.
– Ja nisam netko tko može davati sud o tome, no slušam ljude koji su kompetentni i koji mi kažu da se radi o ozbiljnoj izložbi.
Je li Tucka iznenadilo to kakva se umjetnička duša krije u treneru kojeg su zbog strogoće zvali "tiraninom"?
— Kada bismo gledali s točke s koje je pitanje postavljeno, rekao bih da jest. No ako gledate iz perspektive osobe koja jako dobro poznaje Ratka, onda ne. A ja vrlo dobro znam Ratkov intelektualni kapacitet, njegovu svestranost, ali i temeljitost u nečemu čega se prihvati. Kad su velika natjecanja u tijeku, mi smo maksimalno usredotočeni na isto, no u onim trenucima opuštanja biti s njim u društvu sjajna je stvar. On je erudit koji može razgovarati o slikarstvu, filmu, glazbi... Pa on je enciklopedija jazza. Kad smo prije Svjetskog prvenstva bili na turneji po Americi, on je toliko temeljito razgovarao s ljudima koji se bave jazzom da sam ja ostao zapanjen.
I mi smo ostali zapanjeni transformacijom jednog od najvećih trenera svih vremena u olimpijskim sportovima u umjetnika. A posebno nam je zanimljiv taj izraz "borba s platnom". U kojoj mjeri je to doista borba?
– Ja za svoje slike ne radim skicu, nego puštam mašti na volju. A kad počneš, platno je bijelo, a ti imaš neku maglovitu koncepciju do čijeg se kraja ni ne stigne jer te slika vodi svojim pravcem. Uostalom, ta koncepcija i nije toliko bitna koliko su bitne tvoje emocije, tvoji sentimenti, što se događa oko tebe, tvoja raspoloženja. Sve to uvjetuje u kojem će se pravcu slika razvijati.
Pitali smo umjetnika koji se potpisuje s RR čeka li inspiraciju ili je u stanju raditi i u, nazovimo to tako, uredskom radnom vremenu?
– Ne, ja stalno radim. Imam ideja napretek, tako da mi uopće nije problem raditi bilo kada. A radim uglavnom ili u ulju ili akrilu. Ulje mi je drago jer daje posebnu teksturu, no i akrilne boje vrlo su slične i brže se suše pa mogu brže raditi, a neki put mi je ta brzina potrebna.
Slijedi li "Ispod površine"?
Budući da se ovaj ciklus zove "Iznad površine", možemo li očekivati sljedeći, pod nazivom "Ispod površine", s obzirom na to da je Ratko najveći dio svog života bio posvećen sportu koji se većinski događa ispod površine vode?
– Ha, ha, u vaterpolu se doista ono najvažnije događa ispod površine. Iznad se sve vidi i zna, lako je zaključiti što se događa i presuditi. No ovaj naslov "Iznad površine" više je metaforički, ne samo u odnosu na vaterpolo nego i na život. Naime, tražio sam da sve što sam radio bude iznad nečega što bi bio prosjek, neki srednji put. U sportu sam bio strahovito ambiciozan, a nastojat ću i u slikarstvu postići što više.
Nama se čini da je gotovo nemoguće da Rudić u slikarstvu postigne što i u sportu.
– I ja mislim da je nemoguće, ali treba pokušati.
S obzirom na to da je slikar komplimentirao prostoru u kojem se izložba održava, a to je Galerija Kranjčar, porazgovarali smo i s njezinom vlasnicom Elvirom Kranjčar, suprugom preminule zagrebačke nogometne legende Zlatka Kranjčara.
– Naš galerijski prostor postoji već 17 godina i kao takav već je prepoznat i priznat, no meni je osobna radost kada ovako karizmatično sportsko ime izlaže kod nas. Kada se povežu Rudićevo i ime galerije, taj prostor dobije dodatnu konotaciju. Cicin odlazak me zatekao, no svi ovi projekti i dalje su jedno veliko davanje, ne samo financijski nego i fizički. Jer, umjetnost je zarazna i, kada jednom uđete u taj svijet, nema nazad.
Očito je to bio slučaj i s Rudićem, za kojeg gospođa Kranjčar ističe:
– Ova je izložba rezultat kreacije koju je ovaj karizmatični sportski trener nosio u sebi, umjetnički dio njegove nutrine, i koju je odlučio iznijeti na vidjelo dana. Vjerujem da nije slučajno i da mu se kći profesionalno bavi glazbom.
