Razloga za zadovoljstvo bilo je napretek. Hrvatska nogometna reprezentacija još se jednom, već treći put, u Zagreb vratila s medaljom, a to je gotovo nevjerojatan podatak koji snažno dokazuje da naši nogometni uspjesi nisu puka autsajderska slučajnost, već stvar kontinuiteta jedne nogometne sile. Svjestan je toga i narod koji je već oko podneva s navijačkim rekvizitima nestrpljivo i spontano počeo izlaziti na zagrebačke ulice u iščekivanju heroja. Na balkonima zastave, iz kuća domoljubne pjesme, na terasama kafića zajedništvo, ponos, bratstvo. Viša sila htjela je da nedjelja prođe u znaku sunca i vedrine pa se tako nakon više tjedana magle, kiše i snijega metropola probudila u savršenim uvjetima za ovaj spektakl.
U Novom Zagrebu već u rano poslijepodne srećemo Bornu i Viktoriju, Hrvate koji su na doček potegnuli iz Beča.
– Gledali smo svaku utakmicu, neke u Hrvatskoj, a neke u Beču. Malo je stresa u svakom slučaju bilo, naročito tijekom izvođenja jedanaesteraca, ali to je sve podnošljivo. Uspjesi naših nogometaša doista nam puno znače jer tako pridonose i prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu. Tako su mi, primjerice, nakon svake naše utakmice kolege s posla, koji dolaze iz različitih europskih zemalja, prilazili i čestitali na uspjesima – kaže Borna, koji je zajedno s djevojkom Viktorijom putovao nekoliko sati samo da bi stigao na glavni gradski trg i dočekao naše vatrene, a to, dodaje, nije mogao propustiti.
Idemo dalje, na cestama zamjećujemo nesvakidašnju količinu automobila austrijskih, njemačkih, talijanskih i švicarskih registarskih oznaka. Riječ je o našoj dijaspori. To znamo jer je svaki automobil obilježen barem jednim navijačkim suvenirom, zastavicom, naljepnicom, šalom ili dresom.
Oko 18 sati ulice na ruti od Zračne luke do Trga bana Jelačića već su bile pune ljudi koji su se iz toplih domova spustili na ulicu pozdraviti igrače u autobusu. U međuvremenu je centar već gorio.
Bengalke, vatromet, petarde i gotovo nikad viđene mjere osiguranja te blokirane prometnice. Rijeke ljudi slijevale su se prema glavnom zagrebačkom trgu. Tramvaji krcati, taksi-servisi preopterećeni. Troši se, kupuje se, a ruke trljaju i vlasnici adventskih kućica od Trga kralja Tomislava pa do Tkalčićeve ulice.
– Eh, vidi nas. Zar nije ovo lijepo doživjeti? Mlado, staro, svi zajedno, svi zbog istog cilja. Da želimo, možemo sada svijet osvojiti. Nije Napoleon bio lud kad je govorio ono o Hrvatima, da s njima može pokoriti svijet. Ma dao bih sve što imam na svijetu, a to je samo ova klavijatura, da jednog dana imamo političare kao nogometaše – kaže ulični svirač i klavijaturist Željko, a dok smo s njime razgovarali, u razgovor se ubacila starija gospođa dometnuvši: "Ostavite se politike. Danas je dan nogometa i zajedništva. Prestanite s negativom".
Zaustavljamo zatim obitelj iz Splita, Gorana i Slavicu.
– Da mi je netko rekao da ću na nula Celzijevih stupnjeva čekati brončane nogometaše, rekao bih mu da je lud. Ali nema veze, podnijet ćemo mi Dalmatinci i led. Sve za Hrvatsku – kaže Goran aludirajući na kontroverzni SP u Kataru koji je prvi put od 1930. godine organiziran u zimskim mjesecima.
– Mundijal je uvijek bio sinonim ljeta i vrelih noći. No lijepo je i sada. Zagreb je baš lijepo okićen i šaren. Grad je krcat ljudima iz cijele Europe, tu su i strani novinari. Večer je baš čarobna. S jedne strane božićne pjesme, a s druge navijačke. Baš u zraku vlada jedna nezapamćena atmosfera – kaže Splićanin Goran.
Do glavnog trga probijali smo se puna dva sata. Svi prilazi bili su zakrčeni. Ushićena djeca, crveno nebo i dim vatrometa koji prožima nosnice. Potpuna rapsodija veselja.
Više od pet sati iz Tomislavgrada putovali su do Zagreba Toni, Petra, Ružica, Ivan i Kristijan.
– Nažalost, nismo se nadali onakvom uspjehu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji pa nismo ni očekivali onako spektakularan doček, ali zato je već tada pala definitivna odluka da ih idemo dočekati nakon idućeg prvenstva – ističe Toni.
Vatreni su stigli na pozornicu oko 20 sati. Navijači su mahali igračima, dobacivali im zastave i s njima se fotografirali, a posebno je emotivan bio izbornik Zlatko Dalić, koji je pustio suzu radosnicu vidjevši toliki broj okupljenih.
Među "najluđima" opet je bio slavonski bećar Domagoj Vida, koji se popeo na autobus i mahao zastavom, Dejan Lovren standardno se brinuo za dobru atmosferu, Luka Modrić pozdravljao je sve redom, a Dominik Livaković od treme je gutao knedle.
Probili smo se do pozornice, a prisutnih dvadesetak ljudi nasmijao je i razveselio usklik jednog gospodina.
"Ajmo, Hrvati, radite djecu. Moramo ovo nekome ostaviti!"
Naslov pogođen u sridu. Hajmo braćo i sestre, radimo djecu! Ja sam na prvome, idem dalje, troje minimalno. 🥰