Europsko zlato od naših igrača ima samo Vitomir Padovan, koji je stjecajem povijesnih okolnosti (igrao je tada u beogradskom Partizanu) bio u sastavu reprezentacije okrnjene Jugoslavije (igrači iz Srbije i Crne Gore) koja se na EP-u u Ateni 1991. (i bez Bukića, Bezmalinovića, Posinkovića, Šimenca i Vasovića) okitila naslovom.
Prije toga, u sastavu Jugoslavije, ili poslije toga (od Sheffielda 1993.), pod hrvatskom zastavom, za naše igrače europski tron kao da je bio uklet. Nekoliko puta bili su blizu, ali zbog raznoraznih okolnosti, često zastavši samo zbog razlike pogodaka ili neke druge nijanse, do zlata nisu mogli.
Već na EP-u u Torinu 1954. naši igrači nisu izgubili niti jednu utakmicu, ali je Mađarska imala bolju razliku pogodaka. Na prvenstvu u Bonnu 1989. Jugoslavija je u finalu protiv Njemačke povela sa 9:6, ali je nakon produžetaka ipak izgubila (velikim dijelom zbog izrazito domaćinskog suđenja, pogotovo Turčina Toygarlija). I u Kranju smo poveli sa 7:4, ali smo umjesto zlata dobili navijačke nerede.
– Doista se mnogo toga poklopilo da uza sve druge uspjehe nismo osvojili europsko zlato. A kako do zlata nismo došli u pravo vrijeme, poslije se pomalo igralo i pod imperativom – smatra prvi hrvatski izbornik Duško Antunović.
