Otišao je, nepovratno, Petar Skansi (78), košarkaški znalac, nekad i veliki igrač, a nakon toga i trener, čovjek iza kojeg će nam ostati dojam da mudrost koju je posjedovao u posljednja dva desetljeća nismo dovoljno iskoristili.
Srećom, jesmo te famozne 1992. godine kada je po odluci Mirka Novosela i na nagovor prijatelja mu Rate Tvrdića postao izbornik reprezentacije koja će, igrajući finale Olimpijskih igara, pronijeti svijetom glas o novonastaloj državi.
A tih dana prisjetili smo se uz pomoć Mirka Novosela, direktora te reprezentacije:
– Mi smo tada morali ustrojiti Savez i boriti se za priznanje i ja nisam nikako mogao biti izbornik pa sam predložio Skansija koji je u to vrijeme bio trener Benettona.
Onaj koji je imao čast nazvati u Treviso i priopćiti tu vijest Skansiju bio je njegov veliki prijatelj i nekadašnji suigrač Rato Tvrdić:
– Kada sam ga nazvao i rekao mu što smo odlučili, Pero mi je kazao da ne prati dovoljno hrvatsku košarku i da ne zna hoće li on to moći. A na to sam mu ja rekao: “To si sada rekao meni i nemoj više nikome.”
Da bi Pero mogao biti odličan trener, Rato je primijetio još dok su bili suigrači u dresu Jugoplastike.
– Naš tadašnji trener Branko Radović bio je veliki znalac, no na većinu njegovih ideja Pero bi uvijek nešto nadodao. Dok sam ja sve gledao kroz svoju igru, on je već tada gledao kroz momčad. Kasnije mi je čak bio i trener, što mi je bilo drago.
Rato je bio svjedok i Skansijevih blistavih predstava na SP-u 1970. kada je bio najstandardniji igrač svjetskih prvaka.
– Bio je moderan centar, fine ruke i pokretljiv i šteta je da je rano završio igračku karijeru.
No zato je rano započeo trenersku karijeru u kojoj je bio trener Jugoplastike (osvajača Koraćeva kupa), reprezentacije SFRJ (bronca na EP), a potom i niza talijanskih klubova pa tako i najuglednijih kao što su Benetton i Fortitudo koje je odveo i na Final Four Eurolige. A zahvaljujući igračkoj karizmi i velikom trenerskom iskustvu i izabran je za prvog hrvatskog izbornika, pri čemu je asistenta imao u tada 33-godišnjem Aci Petroviću:
– Najsnažnija impresija bio je način komunikacije s glavnim igračima. Ta momčad imala je puno jakih glava od kojih je svaka mogla otići na svoju stranu, no on je to uspio posložiti i ja sam to upijao od njega. Brzo je čitao igru pa su mu reakcije bile pravovremene. Bio je trenerski šmeker. Nije postavljao striktne napadačke akcije, one koje moraju završiti kako trener kaže, nego je poticao igrače da prepoznaju situacije, a bio je vješt i u podjeli uloga pa su svi glavni igrači poput Dražena, Kukoča, Rađe imali role koje su ih zadovoljavale.
Hvalio nam je Aco i Skansijevo tempiranje forme jer u roku od četiri mjeseca trebalo najprije proći kroz kvalifikacijsko sito i rešeto, a potom i zablistati na Olimpijskim igrama. A u tom sastavu bio je i današnji predsjednik HKS-a Stojko Vranković:
– Imao sam čast biti jedna mala karika tog slavnog tima koji je ostvario najveći uspjeh hrvatske košarke. Pero je najprije bio veliki igrač, a potom i veliki trener, sjajan psiholog. Točno je znao što u kom trenutku kome treba, s kim treba i kako popričati. Znao je upravljati jakim individuama i stvoriti zajedništvo.
Sreća je da je u tom sastavu imao i jednog nesebičnog i svestranog igrača koji nikad nije imao problema s podjelom uloga kao što je Toni Kukoč:
– Zbog njega sam i pristao otići u Benetton, gdje mi je bio kao drugi otac. Pere je bio vrlo smiren trener na kojem nisi vidio nervozu, naglašeno uzbuđenje. Ništa nije pokušavao napraviti na silu. Nikad na njemu niste vidjeli izraz lica koji bi ti nakon tvoje pogreške govorio: “Glupane, što si to napravio.” Imao je taj umirujući faktor.
Nakon što je odradio svoju prvu olimpijsku misiju, uslijedila je druga jer ga je za izbornika u olimpijskoj 1996. angažirao tadašnji direktor reprezentacije Željko Pavličević, danas trener u Hong Kongu:
– U ondašnjoj trenerskoj konkurenciji za mene tada nije bilo dvojbi. Uostalom, bio je rijedak primjerak nekad velikog igrača koji je postao i veliki trener. Pero je bio pronicljiv trener koji je dobro osjećao što mu svaki igrač može dati. Bio je osebujan, ali pravedan čovjek s izraženim stavom, izravan do boli, nekad možda i prežestok, ali bez zlih namjera.
Već na tim Igrama, s kojih se Hrvatska vratila sedma, Skansi je krenuo u smjenu naraštaja pa je poveo Rimca i Mulaomerovića, a već sljedeće godine uveo je Prkačina i Sesara.
– Skansi me uveo u reprezentaciju, on je vjerovao nama mladima. Bio je vrhunski u prepoznavanju igrača i onoga što bi mogli u karijeri dati. Kao čovjek bio je susretljiv, vesela duha, iskren – prisjetio se Josip Sesar i podsjetio na Skansijev posljednji trenerski uradak, Splitov posljednji naslov prvaka države (2003.):
– Te sezone smo Rađa, Zdovc i ja došli u pola sezone i trebalo je na brzinu stvoriti kemiju u momčadi. Kada je trebalo podviknuti, on bi to učinio, ali kada bi vidio da igrač nije u dobrom stanju, znao je naći pravu riječ. Svoju mudrost crpio je iz velike igračke karijere, ali i iz toga što je trenirao velike klubove i igrače.
U reprezentaciju je Skansi uveo i dugogodišnjeg liječnika, primarijusa Mirana Martinca koji nam je također predočio ponešto od Perine košarkaške filozofije:
– Sjećam se nekih rasprava o Zemljiću za kojeg se govorilo da ne igra obranu, na što bi Pero znao reći: “Briga me ako je igrač kojeg čuva zabio 26, a on je ubacio 30, jer tada smo u plusu.”
Kad bi Pero u nekog igrača vjerovao, onda tu nije bilo prepreka, o čemu nam je svjedočio i izbornik Damir Mulaomerović:
– Potresen sam, izgubili smo velikog trenera i vrhunskog čovjeka. On me uveo u reprezentaciju, on mi je u bolonjskom Fortitudu dogovorio moj prvi inozemni angažman. Toliko je vjerovao u mene da me uzeo umjesto Davida Riversa, tada jednog od najboljih bekova u Europi. Znao je otkriti talent, to je bio trener s njuhom. Kada sam postao trener, često sam ga znao nazvati jer je bio spreman nesebično dijeliti svoje ogromno iskustvo.
Vijest o smrti legendarnog trenera uzdrmala je i Dina Rađu:
– Neki od najdražih uspjeha u karijeri vežu me uz Peru, a to su olimpijsko srebro u Barceloni i naslov prvaka sa Splitom, što je za mene bio kraj igračke karijere kakav sam samo mogao poželjeti. Premda to nije uvijek slučaj, to što je bio vrhunski igrač bila je njegova prednost jer je jako dobro znao što se u kojem trenutku događa u igračkim glavama.
>> Skupina Hrvatske na SP-u:
