Ponikao je u splitskom Jadranu u kojem je ostao do 2007., potom je četiri sezone proveo u kotorskom Primorcu, pa pet u riječkom Primorju, godinu dana u Romi, da bi se Anđelo Šetka (33) prošle godine vratio na Zvončac. Osim Rima, sve gradovi na uz obalu..
– Da, Rim nije na moru, ali je prekrasan. Kad bih se zaželio mora, otišao bih u obližnju Ostiju koja je nekih pola sata vožnje od Rima i uživao uz more. Nisam puno razmišljao o tome je li grad u kojem ću igrati na moru ili ne, tako se poklopilo. Možda zbog toga što mi je to prirodno okruženje od rođenja, pa to nekako uzimam zdravo za gotovo – kaže Šetka bez kojega se hrvatska reprezentacija ne može ni zamisliti, jer njezin je izuzetno važan član proteklih nekoliko godina.
Nedavno ste s Jadranom ste gostovali Primorcu, kako su vas dočekali?
– Nažalost, renovira se i bazen u Kotoru, pa smo igrali u Budvi. No kad god sam otišao u Kotor, s reprezentacijom ili s klubom, bio sam lijepo dočekivan. To me veseli jer to znači da ljudi poznaju vaterpolo, ali i zalaganje igrača i odnos prema klubu i navijačima. U Primorcu sam imao uistinu četiri dobre sezone i lijepa me sjećanja vežu uz Kotor, posebno za ozračje koje je tih godina vladalo u gradu oko vaterpola. Imali smo odličnu momčad i mislim da je moj odlazak u Kotor bio pun pogodak. Kao mladi igrač napravio sam najbolji mogući potez za svoju karijeru.
Vaš Jadran se preporodio, sada ste u Ligi prvaka. Kakve su vam ambicije?
– Ulazak u Ligu prvaka svakako je velik uspjeh za klub, koji se konsolidirao prije dvije godine. Vjerujem da će i klub i momčad na tom pozitivnom valu nastaviti i dalje napredovati u svakom pogledu te da će grad prepoznati uspjeh. Ambicije? Uvijek nastojite pobijediti, ali treba biti realan, skupina je prilično jaka i tu su vrhunske momčadi.
No, cilj nam je rasti iz utakmice u utakmicu i tražiti svoju priliku, pogotovo na domaćem bazenu, kad bude spreman...
No, zasad još ne možete igrati u Splitu?
– Bazen u Poljudu, nažalost, još nije spreman, pa treniramo u Makarskoj i Kaštelima u kojima nema uvjeta za rad s loptom, već samo za plivački dio. Naputovali smo se ovih dana, autobusom smo putovali i u Francusku, potom u Mađarsku. Imam osjećaj da više spavam u autobusu nego u krevetu. No, na dulji rok mislim da je dobro što se nakon toliko godina pristupilo obnovi tog kompleksa, ali Splitu je potreban barem još jedan zatvoreni bazen, a nadam se da će neki otvoreni bazeni dobiti grijanu vodu i da će se u njima moći igrati šest mjeseci godišnje, kao što je to slučaj u Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj.
Split će biti domaćin EP-a 2022. godine. Kako gledate na to i hoćete li tada biti u reprezentaciji?
– Hm, iskreno, bilo bi lijepo dočekati taj EP u kapici reprezentacije, no četiri godine su dugo razdoblje i rano mi je o tome razmišljati. Nekako idem sezonu po sezonu, utakmicu po utakmicu, tako mi je lakše. No, za grad Split, a posebno za splitski vaterpolo, to je izvrsna stvar i mislim da imamo dovoljno vremena da to vrhunski organiziramo. Nakon rukometa, sad vaterpolo u Spaladium areni, nadam se da će ljudima to biti zanimljivo. Sigurno je da će na utakmicama naše reprezentacije tribine biti ispunjene do posljednjeg mjesta i da će podrška biti fenomenalna. Svidjelo mi se kako je bio organiziran SP u Budimpešti, baš je bio nekako po guštu nas vaterpolista. Na svim utakmicama pune tribine, pravi sportski ugođaj... Nadam se da će tako biti i u Splitu, da se pokažemo kao dobri domaćini koji vole i razumiju vaterpolo.
Kad već spominjemo reprezentaciju, je li se ovog ljeta moglo učiniti više ili je brončana medalja zadovoljavajuća?
– Jedino kad se osvoji zlato nema pitanja je li se moglo više. Nismo ga osvojili, dakle sigurno je da smo mogli i više i bolje. Europsku broncu ipak imamo, na završni turnir Svjetske lige praktično smo otišli bez ijednog zajedničkog treninga, a na Svjetskom kupu u Berlinu morali smo biti bolji. Taj jedan poraz od Australije stajao nas je vjerojatno finala, ali sad je kasno plakati za tim. Dakle, moglo se i bolje, ali i druge reprezentacije treniraju, ulažu, napreduju i zato danas u krugu od sedam-osam reprezentacija svatko svakoga može pobijediti.
Na svojim ste počecima jedno vrijeme uz vaterpolo trenirali i nogomet, kako je to izgledalo, jeste li bili perspektivni? I što kažete na uspjeh naših nogometaša na Svjetskom prvenstvu u Rusiji?
– Da, igrao sam nogomet i kažu da nisam bio loš, čak su me nakon što sam odustao dva puta pozivali da se vratim. No, ja sam ipak odabrao vaterpolo. A što se nogometne reprezentacije tiče, meni je taj njezin uspjeh bio fantastičan. Sjećam se i svake utakmice sa SP-a 1998., iako sam još bio dijete, osjećaj je bio neopisiv. Sada sam cijeli taj turnir, kako su se oni dizali iz utakmice u utakmicu, bio nekako uvjeren da će ga i osvojiti. U finalu smo, po mojem mišljenju, bili bolji, ali nekad vam sreća u sportu nešto donese, a nekad vam i odnese. Ovaj put bila je naklonjena Francuzima. Sve u svemu, i ovaj uspjeh naših nogometaša pokazuje da kad se nešto želi, kad se radi i daje sve od sebe, nagrada neće izostati. Meni kao sportašu poseban je užitak bio pratiti kako iz pobjede u pobjedu raste samopouzdanje naših igrača i koliko je glava zapravo moćan “stroj” u sportu.
A gdje ste stali s fakultetom, u Rijeci ste studirali poslovno upravljanje?
– Poslovno upravljanje u Rijeci sam završio, a prošle sam godine u Splitu nastavio studirati sportski menadžment na Aspiri. Završio sam četvrtu godinu i sad mi je ostala još ova posljednja. U međuvremenu sam stekao i diplomu vaterpolskog trenera. Kako sam u tom sportu cijeli život, možda se jednog dana i prihvatim trenerskog posla. Lijepo mi je kad sam okružen djecom, uživam u toj njihovoj spontanosti i zaigranosti. Moram razmišljati o budućnosti jer karijera nas sportaša nije duga, a vaterpolo, nažalost, nije sport koji omogućava bezbrižnu mirovinu.
Hoće li vaš petogodišnji sinčić Luka uskoro dobiti brata ili sestru?
– Zasad smo još na jednom djetetu i moram priznati da mi sve teže pada ta odvojenost od obitelji zbog čestih putovanja i priprema. Puno je u tome odricanja i sve pada na suprugu, ali kad sam slobodan, trudim se da to vrijeme maksimalno iskoristim za uživanje s obitelji.
>> Pogledajte tko su najskuplje plaćeni hrvatski sportaši
Što kaže KikaLinda, imaju more i livade pa neka treniraju.