Pet mjeseci prošlo je od posljednjeg nastupa gimnastičara Tina Srbića od onog nevjerojatnog 8. listopada, kada je u Antwerpenu drugi put u karijeri osvojio svjetsko srebro, ali i ono puno bitnije, osigurao vizu za svoje druge Olimpijske igre. Iza njega je pet mjeseci napornog rada i spreman je za otvaranje nove, olimpijske sezone, koja za njega starta ovoga tjedna na Svjetskom kupu u Bakuu.
Nema više stresa
– Kreće natjecateljski dio sezone u olimpijskoj godini, koja je uvijek posebna, ovaj put posebna zbog Pariza. Nisam dugo nastupao, pet mjeseci, puno je to vremena i čovjek se malo opusti, ali to je više onako psihičko opuštanje. Krećem s Bakuom. To su inače olimpijske kvalifikacije, ali to sam srećom odradio puno ranije pa se ne moram oko toga puno brinuti. Konkurencija je strašna i već na prvom natjecanju ide velik test za mene.
Čeka ga čak 60 natjecatelja na preči.
– Mislim da sam u dobroj formi, iako to nije ni blizu one naj, naj forme, ali za ovaj dio sezone, za prvo natjecanje, to je jako dobra forma. Vjerujem da ću već tu pokazati koliko vrijedim. Nakon Bakua slijedi Svjetski kup u Osijeku, uvijek jedno od najboljih natjecanja u godini. Nadam se da ću tu već biti na 90 posto one najbolje forme, da mogu pred svojom publikom pokazati što znam. A onda slijedi EP u Riminiju na kojem branim zlato i poslije Riminija idem još na SK u Koper i to je to do Pariza.
U Osijeku uvijek rado nastupa, a prisjetio se prošlogodišnjega Gradskog vrta i nevjerojatne situacije u finalu kada mu se usred vježbe odlijepila gimnastička kožica na rukama, no svejedno je uspio odraditi vježbu do kraja i osvojiti broncu.
– To je bila luda situacija. Nisam još vidio da se to nekome dogodilo. Nije se ni meni. Gimnastička kožica koja se lijepi na čičak odvojila mi se napola. Otkako smo bili klinci, učili su nas da ako ti se zavoj malo odmota, ako se kožica malo rastvori, moraš odmah sići s preče. Ako se do kraja otvori, sletjet ćeš sigurno sa sprave, samo nećeš to kontrolirati i može biti jako opasno. U tom trenu kad sam skužio što se dogodio, pomislio sam: "Ili ću sad sići ili na neki način probati lupiti s rukom da se ipak pričvrsti." Odrađivao sam još tri elementa dok sam razmišljao kako da to popravim i prije saskoka uspio sam lupiti. Bilo je dosta napeto. Možda je bilo ludo i možda bi bilo pametnije sići sa sprave, ali nekakav instinkt, adrenalin i želja da završim do kraja ponijeli su me i na kraju sam uzeo i medalju.
Volim pub kvizove
Koliko je danas drukčiji nego prije tri godine, kada je išao u pohod na Tokio?
– Puno sam drukčiji. Ono prije Tokija bilo je nešto na što nisi spreman. Mislim da nikad nisi spreman za ono što te čeka prvi put na Igrama. Kvalitetan si, vrijediš za medalju, ali na prvim si Igrama i ne možeš ni predvidjeti kakav je to osjećaj. Tada sam bio u neznanju i s puno većim stresom nego što sam sada. Napokon je dolazilo nešto što sam sanjao, samo da nastupim na OI, a stres te jede. Možda je glupa usporedba, ali uspoređivao sam to s ljudima koji idu na ispit pa imaju stres. Pomislio bih: "Joj, daj, pa to je samo ispit, ako padneš, ići ćeš na drugi, neš' ti ispita." Kad malo razmislim, ako je toj osobi to toliko bitno da je pod tolikim stresom, onda sam valjda i ja pod takvim stresom jer su mi Olimpijske igre toliko bitne. Sada ne osjećam ni približno takav stres i pritisak – kaže Tin i dodaje:
– Vjerujem da rezultat u Parizu neće utjecati na mene kao na osobu, da me to neće dotući ili uzdići. Napravio sam puno toga, znam da mogu još puno, ali nikada nisam sanjao da upravo ja budem olimpijski pobjednik. Znam se uzdići i nakon lošijih stvari, ali isto tako i uživati u uspjesima. Imam odlične prijatelje s kojima, ako imam vremena, volim biti svaki dan. To su moji prijatelji iz kvarta i gotovo svaki dan nađemo se u istom kafiću, kod mog prijatelja Petra Fileša. S njima sam najopušteniji. Kad odem tamo, ali i bilo gdje drugdje u Dubravi, ti me ljudi poznaju. Kad sam tamo, nisam olimpijski i svjetski viceprvak, europski prvak. Tamo sam Tin. Gledamo tekme, igramo pikado, bilijar, belu, što god, nema nikakve razlike između mene i mojih prijatelja. Volimo i pub kvizove, volim učiti nove stvari, a tek tu i tamo pričamo o gimnastici. Da pitate sedam mojih prijatelja, možda bi tri znalo da u utorak idem u Baku na prvi SK. To je jedna od stvari koja me zadržala na zemlji. Prijatelji.
