Nešto nam fali, nisam siguran što je to, čini mi se da smo izgubili naboj - rekao je kapetan Luka Modrić nakon što nam u Eskişehiru prisjela turska kupelj.
Kada netko spomene riječ naboj, odmah mi na pamet padne domoljubni, onaj koji je toliko puta Miroslav Blažević apostrofirao u svoja dva najveća trenerska uspjeha (Dinamo prvak 1982.) i Hrvatska (treća na SP-u 1998.). Domoljubni naboj povezivalo se s vatrenima koji su 1998. godine došli do trećeg mjesta na svijetu. Tada su to svi papagajski ponavljali. Ako su ga slučajno naši igrači izgubili, svakako bi trebali na par školskih sati kod Zlatka i Brune jer je to sada u modi. Oni bi im vrlo brzo ubrizgali dozu toliko potrebnog domoljublja.
Ni danas ni 1998. godine nije igralo nikakvo domoljublje, to je floskula, do uspjeha se dolazi kvalitetom nogometaša, njihovim znanjem, izvrsnošću, uz malo sportske sreće i manje sudačkih pogrešaka te izbornika koji zna voditi reprezentaciju.
Modrić ne želi sam sebi i svima nama priznati da se naboj među igračima izgubio i zbog stanja u nogometu posljednjih godina. A negdje od dolaska “gazde” na vlast, od 2006. godine, on je postavljao i smjenjivao izbornike. Kada su njegovi izbornici vodili kockaste, popis nogometaša je prije Fifinih i Uefinih utakmica morao proći rendgen u Maksimirskoj 128.
Nadovezale su se i sve moguće spletke u HNS-u kojima se iz “plavih dvora” iritiralo cijelu nogometnu Hrvatsku. Kao poseban šlag na tu fantomsku situaciju došao je i najveći sportsko-pravosudni proces. Pa, zar je normalno da dan prije utakmice kvalifikacija reprezentativni stoper odlazi na svjedočenje u tom procesu. Pritom, kao i kapetan, zaboravi na prve iskaze. Sve to vide hrvatski navijači, koji prema kockastima polako postaju indiferentni.
Nažalost, u svemu tome izgubio se naboj, ja bih rekao strast prema nogometu i vatrenima. I tako je posljednjih godina u Hrvatskoj nogomet muka, a ne ono što bi trebao biti – radost.
Nedjelja Rusi