Ono što su u nogometu Brazilci, u košarci Amerikanci, u rukometu Francuzi, u stolnom tenisu Kinezi... to su u boksu Kubanci. O toj "predodređenosti" za taj sport, ali i tehnologiji treninga govori i 41 zlatna medalja koju su osvojili na Olimpijskim igrama (četiri u Tokiju 2020.), a najbolji su bili i na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Beogradu, u kojem su osvojili tri zlata i dvije bronce. No za razliku od sportaša iz spomenutih nacija, koji su dolazili u priliku unovčiti svoj talent i svjetsku klasu, kubanski boksači, živeći u jednom od najrepresivnijih režima na svijetu, to nisu mogli ni smjeli.
Castro: Kapitalističko zlo!
Srećom, nakon šest desetljeća života iza komunističke zavjese, prema odluci reformističkog predsjednika Miguela Diaz-Canela, više nije tako. Najbolji kubanski boksači više neće morati bježati iz zemlje, najčešće na teritorij hladnoratovskog neprijatelja SAD-a, u kojem su imali poseban imigracijski status. Zacijelo će to ići uz neku masnu poreznu stopu, no bitno je da je stvar legalizirana. Jer, svi koji su se dosad htjeli okušati u dohodovnom profesionalnom boksu morali su prebjeći budući da je više od 60 godina na Kubi bio zabranjen. A ukinuo ga je još tamo 1960. vođa kubanske revolucije Fidel Castro, i to ubrzo nakon svrgavanja proameričkog režima generala Batiste. "Veliki vođa" obrazložio je to uvjerenjem da je profesionalni boks kapitalističko zlo!
Da bi bio što sugestivniji, Castro je 90-ih godina na Kubi ugostio najpopularnijeg boksača u povijesti Muhammada Alija, tada već dobrano zahvaćenog Parkinsonovom bolešću, kojem je upriličio susret s tog trenutka vidljivo zdravijim trostrukim olimpijskim pobjednikom Teofilom Stevensonom. No sudbina je htjela da Stevenson ovaj svijet ipak napusti četiri godine prije Alija, i to nakon infarkta u 60. godini. Spomenuti teškaš bio je Castrova ponajveća sportska uzdanica pa mu je država omogućila da živi u blagostanju zbog kojeg je i mogao odbiti ponude da prijeđe u profesionalce. A odbijao je i najveće svjetske promotore poput Dona Kinga i Boba Aruma, pred kojima je Stevenson tada vrtio sljedeću mantru: – Što je milijun dolara naspram osam milijuna Kubanaca koji me vole...
A velika većina od tih osam milijuna živjela je u bijedi, za razliku od Stevensona, koji je dobio dvije kuće i dva automobila pa je tu vrstu "amaterizma" 80-ih osudio i tadašnji predsjednik Svjetskog boksačkog saveza (AIBA) Pakistanac Anwar Chowdhry.
Kuba je, inače, jedina zemlja koja ima dva trostruka olimpijska pobjednika, a pored boksačkog plesača Stevensona, drugi je bio "razjareni bik" Felix Savon, također "poželjna udavača" u očima američkih promotora. Ali ni njega nisu uspjeli slomiti lukrativnim ponudama. A nudili su mu milijune dolara da napusti Kubu i da se odmah bori s Mikeom Tysonom.
Uspio tek iz 39. pokušaja
Za razliku od Stevensona i Savona, mnogi vrsni kubanski boksači nisu dobivali takve nagrade pa bi se odlučili za disidentske korake. A među njima su i velikani poput dvostrukih olimpijskih pobjednika Rigondeauxa i Ramireza, koji je svoja dva olimpijska zlata, iz egzistencijalnih razloga, prodao za 30.000 USD. Prebjegli su još neki olimpijski pobjednici poput Gamboe, Casamayora te svjetski prvaci Lara, Ugas...
A činili bi to obično po odlasku na neko veliko svjetsko natjecanje, s kojeg se ne bi vratili. Recimo, pod izgovorom da idu u grad nešto pojesti, ne bi se vratili u hotel i reprezentacija bi se na Kubu vratila bez njih, a oni bi otišli u veleposlanstvo neke zapadnjačke zemlje i zatražili azil. Dakako, to je značilo da se odvajaju od obitelji, koja bi ostala na Kubi i za koju nisu znali hoće je ikad više vidjeti. Uostalom, zato je i vrijedilo pravilo da kubanski sportaši na velika međunarodna natjecanja sa sobom ne mogu voditi članove obitelji jer bi im u tom slučaju odluka o bijegu bila puno lakša. Ovako su se pak ipak puno više lomili, a često je to bio razlog onima koji su uz obitelj bili više vezani da i ne pokušavaju.
Rekorder u broju pokušaja bijega s Kube izvjesni je Rances Barthelemy, mlađi brat puno poznatijeg Yana Barthelemyja, olimpijskog pobjednika iz 2004. Rances je Kubu uspio napustiti tek iz 39. pokušaja, a taj je uspio zahvaljujući nekom brzom gumenjaku s kojim se prevezao do Floride. Tijekom nekih od tih neuspješnih pokušaja bivao je uhićen te su ga kubanske vlasti na neko kraće vrijeme, kako bi ga zastrašile, "preodgajale" u samici sa štakorima.
Znakovit je i primjer kubanskog trenera Nicolasa Cruza, kojeg je njegova vlada poslala u Irsku da unaprijedi tamošnji boks. I on je to činio na Igrama u Seulu 1988. i Barceloni 1992., kada je stvorio i olimpijskog pobjednika. A kada je Irce trebao odvesti i u Atlantu 1996., iz Havane su mu javili da se vrati kući. Isto su poručili i ostalim kubanskim trenerima po svijetu. Čelnici Boksačkog saveza Kube i vladajuće Komunističke partije procijenili su da Cruz predobro radi svoj posao i da stvara ozbiljne konkurente kubanskim boksačkima te bi se trebao vratiti u domovinu, što on nije učinio.
Htio se objesiti u Dublinu
Svjestan da je žrtva vlastite uspješnosti i da se zbog te odluke neće moći vidjeti s obitelji najmanje pet godina, ali i da neće moći nazočiti posljednjem ispraćaju svoga oca, negdašnji profesor na kubanskoj Visokoj školi za tjelesnu kulturu bio je toliko očajan da si je planirao oduzeti život. Isplanirao je da će se objesiti o drvo iza Nacionalnog stadiona u Dublinu, no tih je dana, srećom, susreo budističkog redovnika koji ga je uvjerio da ima razloga živjeti.Nažalost, njegov brak s ortopedskom kirurginjom Marijom nije preživio, ali on ipak jest dočekao trenutak da te 2001. zagrli svoju djecu, tada 13-godišnju Lauru i šestogodišnjeg Nicholasa, koji je bio beba kada ga je posljednji put vidio.
>> Prosinečki na slovenskom derbiju:
