Kad se rodiš i živiš u Splitu, kao što je slučaj s autoricom ovog teksta, gotovo je milijun posto sigurno da ćeš, nekada u životu, na pitanje za koga navijaš, kao iz topa ispaliti: Za Hajduk! A kada se rodiš u starom splitskom rodilištu, smještenom točno preko puta legendarnog starog Hajdukova placa, na kojem je današnji 106-godišnjak napravio prve nogometne korake, ljubav prema biloj boji od najranijih dana sama se po sebi podrazumijeva. Infišanost (zaluđenost, nap. a.) Splićana, Dalmatinaca i mnogih drugih diljem Hrvatske Hajdukom stoga i nije neka vijest, jer kako bi rekla Torcida: I kad gube i kad tuku, uvijek vjerni svom Hajduku jer Hajduk živi vječno! A da taj Torcidin poklič i slogan nije još samo jedna prazna fraza dokazuje brojka od 25.977 članova udruge Naš Hajduk, osnovane kao pokušaj da se isprave sve krive Drine hrvatskog nogometa.
Toliko se osoba, naime, učlanilo u Naš Hajduk od početka 2017., a najstariji član ima 95 godina, dok je najmlađi rođen 21. travnja 2017. Ta će brojka do kraja godine vjerojatno još narasti jer su 2016. imali 43.000 članova, što je više ljudi no što stadion na Poljudu ima mjesta. (35.000). Po broju podržavatelja i fanova koji ga prate, Hajduk je zasigurno rekorder ili jedan od rekordera na ovim prostorima, o čemu svjedoči i posjećenost Hajdukovih utakmica u HNL-u, usprkos činjenici da splitski klub slavne prošlosti naslovu prvaka Hrvatske nije primirisao zadnjih 12 godina. U svjetlu svega toga zanimljivo je i da među članstvom Našeg Hajduka ima i 30-ak stranaca, koji s Hajdukom, Splitom, Dalmacijom i Hrvatskom nisu imali nikakve veze. Barem do trenutka dok nisu otkrili svoju infišanost Hajdukom. Jedan od takvih je Slovak Pavol Chren, koji je ljubav prema Hajduku otkrio u listopadu 2007. Na vrlo dobrom hrvatskom jeziku Chren priča kako je u Hrvatsku dolazio na ljetovanje, a nakon što je upoznao neke navijače Hajduka, odlučio je otići i na jednu utakmicu.
Svi živimo za klub
– Kada sam prvi put došao u Split, oduševilo me što cijeli grad živi za taj klub. Atmosfera se mogla osjetiti i doživjeti na svakom koraku, a zanimljivo mi je bilo i što je cijeli Split preplavljen grafitima koji se bave Hajdukom. Otišao sam sa svojim hrvatskim prijateljima na jednu Hajdukovu utakmicu i dodatno se oduševio atmosferom na stadionu – kaže Chren.
S obzirom na to da ga je atmosfera koja je oko Hajduka vladala u Splitu oduševila i zainteresirala, nakon povratka u Slovačku počeo je istraživati što je Hajduk, kada je nastao, gdje je sve igrao i s kim. Ukratko, počeo je pratiti i Hajdukove utakmice, a u svemu tome otišao je i korak dalje. Kroz smijeh pojašnjava da je i svoja ljetovanja u Hrvatskoj počeo planirati po terminima kada Hajduk igra utakmice.
– Htio sam otići na barem jednu utakmicu godišnje. I to je tako počelo. Išao sam i na neka Hajdukova gostovanja. Tri sam puta bio u Zagrebu na utakmicama s Dinamom. Jednom sam išao i u Osijek. I sada sam pred Uskrs bio u Splitu, no na utakmicu nisam mogao jer je Hajduk zbog kazne igrao bez publike – priča Chren.
Pojašnjava da se 2012. odlučio učlaniti u Naš Hajduk, jer mu se cijela ta ideja učinila simpatičnom.
– Hajduk je klub koji se uvijek borio protiv nepravde u društvu i nikada se nije predao. Za mene, Hajduk je dokaz da se sve ne može platiti novcem. Za mene je Hajduk najveći klub u Europi, a mislim da takve atmosfere nema nigdje drugdje. Možda u Latinskoj Americi. Cijeli grad živi za klub i to se osjeti na svakoj utakmici. Kada se pobijedi svi se raduju, kada se izgubi svi tuguju. Hajduk se doživljava kao član obitelji. Nikada nisam zažalio što sam odabrao na takav način podupirati Hajduk, a tome ću učiti i svoju djecu – kaže Chren, koji na upit tko mu je najdraži igrač Hajduka, kao iz topa ispaljuje tri imena:
– Senijad Ibričić, Lovre Kalinić i Ante Erceg.
Da je Hajduk ne samo nogometni klub nego i stil života smatra i Matthew Boes, Amerikanac koji trenutačno živi u Njemačkoj. Njegova povezanost s Hajdukom počela je u ljeto 2014. kada je sa suprugom i tada trogodišnjim sinom došao na odmor u Split.
– Kada god smo u nekom gradu, imamo običaj posjetiti nogometni stadion. Prije dolaska u Split smo se pripremali, a o Hajduku smo čuli mnogo lijepih stvari. Dolaskom u grad oduševili smo se količinom i kvalitetom grafita koji su se bavili Hajdukom, a oni su bili doslovno posvuda. Turistički ured imao je plakat o organiziranom razgledanju stadiona, pa smo odlučili posjetiti i Poljud. Poljudom nas je vodio čovjek za kojeg je bilo očito da je zaljubljen u Hajduk. Ispričao nam je svašta, a nakon završetka obilaska, sjeli smo u kafić na stadionu. Dva starija gospodina željela su razgovarati s nama, a razgovarajući s njima otkrio sam da su oni bivši igrači Hajduka koji su igrali za reprezentaciju Jugoslavije. Bio je to jako zanimljiv razgovor jer smo svašta doznali, a moj trogodišnji sin naučio je kako se kaže Hajduk. Naravno, kupili smo mu Hajdukov dres – priča Boes.
Dodaje da se nakon toga, tijekom preostalog boravka u Splitu, svatko tko je čuo da su bili na stadionu ponašao prema njemu kao da mu je najbolji prijatelj.
I stranci kažu: Naprid, bili!
– Ta povezanost kluba i grada, koja se osjećala na svakom koraku, zarazila je i mene. Kada smo se vratili u Njemačku, počeo sam proučavati sve o Hajduku i pratiti njegove utakmice. Što sam više čitao o povijesti kluba bio sam sve više oduševljen i poviješću i duhom koji vlada oko kluba. A onda sam naletio na web stranicu koja je pričala o mogućnosti učlanjenja u Naš Hajduk. Pokušao sam shvatiti kako to funkcionira, a kada jesam, odlučio sam financijski pomoći klubu. Učlanili smo se ja i moj sin. I od tada smo članovi. Volio bih gledati neku utakmicu Hajduka na Poljudu i nadam se da ću si to omogućiti kada sljedeći put posjetimo Split – zaključuje Boes.
U neraskidivu povezanost Splita i Hajduka zaljubio se i Austrijanac Udo Mortsch koji je sa suprugom 2006. došao na ljetovanje u Hrvatsku. Dvije godine kasnije ljetovao je u Brelima, a to je iskoristio za odlazak na jednu Hajdukovu utakmicu. Bila je to utakmica između Hajduka i Intera, koja je završena neodlučeno – 3:3.
– Hajduk i njegovi navijači fascinirali su me kada sam prvi put posjetio stadion na Poljudu. Torcida je najbolja i najluđa navijačka skupina na svijetu. Tijekom utakmice napravili su odličnu atmosferu i sjajnu koreografiju. A dodatno me oduševila i podrška koju Hajduk ima u Splitu i cijeloj Dalmaciji. Njegov se grb može vidjeti na svakom koraku: na kućama, zidovima, ulicama, restoranima. Oduševilo me i to što se Split i cijela Dalmacija ponose tim klubom i što se to osjeća. Posljednjih godina sa suprugom sam često na Hajdukovim utakmicama na Poljudu, pa smo tako bili i na tri Hajdukove utakmice koje je igrao sa zagrebačkim Dinamom – kaže Mortsch.
Zbog ljubavi prema Hajduku sprijateljio se i s nekim domaćim ljudima s kojima zajedno ide na utakmice, a od 2011., kada se slavila stogodišnjica Hajduka, član je udruge Naš Hajduk. Mortsch ne bez ponosa kaže da Hajduk nikada nije izgubio utakmicu kada ga je on gledao uživo pa dodaje:
– Donosim mu sreću. Za mene je Hajduk više od nogometnog kluba. Biti navijač Hajduka za mene znači: ponos, srce, lojalnost i gotovo religiju – kaže Mortsch šaljući pozdrave iz Austrije uz, naravno, poruku svom najdražem klubu, koju je napisao na hrvatskom:
“Ajmo, bijeli, ale!”, “Naprid, bili!” i “Hajduk živi vječno!”.
S takvim navijačima, Hajduk će zaista živjeti vječno, jer Hajduk nije samo još jedan nogometni klub, već način života za mnoge koji ga podržavaju u Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj i širom svijeta. Ljubav je to koju je teško objasniti nekome tko nikada nije doživio huk s poljudskog sjevera. Za Hajdukove navijače, shvaćali to svi ostali ili ne, Hajduk je odavno postao poput slogana s tribina Camp Nou: “Mas que un club!”. Puno više od samo još jednog nogometnog kluba.
Zašto je s grba uklonjena godina 1911?