Ako već nije najveća, onda je migracija nakon raspada Britanske Indije i njezine podjele na Indiju i Pakistan zasigurno najintenzivnija.
U nekoliko tjedana mjesto prebivališta promijenilo 14 milijuna ljudi putujući po The Grand Trunk Road, Velikoj cesti kovčega na kojoj su i stoljećima prije toga ljudi sa svim što imaju tražili bolju sreću. I danas je ta prometnica duga 2500 kilometara žila kucavica i Indije i Pakistana, no te 1947. godine imala je i puno dublji, za milijune mračan i neizvjestan značaj. Nakon 30 godina borbe Indija i Pakistan konačno su izborili neovisnost od britanske krune, što se uklapalo u trend ograničavanja europskih imperija praktički na teritorije matičnih država.
– Označilo je to propast imperijalnog koncepta. Za Britaniju to je bila ta 1947., a u nekim je imperijima taj proces počeo početkom 20. stoljeća. Radilo se o mučnim prizorima: ljudi su bježali samo s onime što su mogli ponijeti. Ništa od toga nije bilo planski pa je preseljenje prošlo uz veliko krvoproliće, teško je bilo tko mogao uspostaviti kontrolu nad situacijom – kaže prof. Tvrtko Jakovina, pročelnik Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Britanija, iscrpljena ratom, više nije mogla održavati svoj preveliki imperij, pa je parlament ubrzo nakon pobjede laburista 1945. izglasao prepuštanje kontrole nad Britanskom Indijom u lipnju 1948. Posljednji potkralj Indije Lord Mountbatten pomaknuo je proces deset mjeseci unatrag ne ostavljajući vremena za mirnu tranziciju moći. Napuštanje Britanske Indije isto tako znači i udaranje novih granica između novih država, a u ovom slučaju desetak milijuna ljudi tako ostaje na pogrešnoj strani granice. Bilo je i žrtava, regija Punjab presječena je na dva dijela, što su pratili i sukobi koji su odnijeli oko milijun života. Razdvajanje Britanske Indije bilo je potaknuto idejom o stvaranju muslimanske države Pakistana te hinduističke Indije. Neki znanstvenici, poput dr. Crispina Gatesa sa Sveučilišta u Edinburghu, odmah osporavaju teoriju da je to bio dogovor elita s obiju strana. U novoj Indiji ostalo je daleko više muslimana nego u Pakistanu, a ako je to doista bio dogovor, teško je objasniti zašto su se onda zbivali neredi.
– Indija je druga najveća muslimanska zemlja na svijetu, i predsjednik joj je musliman. Hinduizam nije najtolerantnija religija, isto kao što to nije budizam, no bilo je nemoguće na tom području stvoriti dvije države koje bi bile države muslimana i hinduista. Namjera je Velike Britanije bila razdvojiti Britansku Indiju na dva ili tri entiteta jer bi joj tako bilo lakše zadržati utjecaj – govori prof. Tvrtko Jakovina. Obje su se države proglasile sredinom kolovoza 1947., no granica je objavljena tek nakon nekoliko dana. Nju je nacrtao odvjetnik s malo znanja o lokalnim okolnostima Cyril Radcliffe. Ta je granica razdvojila obitelji, farme i zajednice, što je uzrokovalo užasne sukobe i migraciju. Očito namjernim kašnjenjem Britanci su za to izbjegli odgovornost.
– Teško je bilo razdvojiti dvije strane koje pretendiraju na isti teritorij. Na ionako napete odnose došao je još jedan sloj i tako sada imamo gotovo permanentno ratno stanje, praktički mržnju, koja traje već 70 godina – kaže prof. Jakovina i dodaje kako s jedne strane imamo državu koja nastoji biti hegemon, a s druge strane državu koja je utemeljena na religiji. Indija je još prije rata snažno osjetila Veliku depresiju u kojoj je izgubljena masa radnih mjesta, standard života pada pa su i podjele sve dublje, a pojačava ih rat za vrijeme kojeg raste nestašica gotovo svega potrebnog za život.
Već 1942. odvijaju se veliki neredi koji se gase jedino uz pomoć vojske. Unutarpolitičke bitke ne jenjavaju pa politički vođe hinduista i muslimana čekaju podjelu s nestrpljenjem jer je očito da neće još dugo biti moguće kontrolirati već ionako neimaštinom iscrpljen narod. Nespretnu podjelu, koja je izazvala teške nerede i ogromnu migraciju, oni su jedva čekali. Mnogi izvori tvrde kako se ni jedno ni drugo nije dogodilo po nečijem nalogu. Pakistan nije zamišljen kao država svih muslimana, nego je ideja bila objediniti što više teritorija u kojima su muslimani u većini.
No tenzije i prilika za laku zaradu pljačkom bili su jači od bilo kakve više ideje. Ne jedan autor pripisuje zločine koristoljublju prije negoli međunacionalnoj mržnji. Zanimljivo je kako je u Indiji ostao ogroman broj muslimana. Dr. Crispin Gates to pripisuje sekularnom karakteru Indije kakav je oduvijek zastupao Mahatma Gandhi, a drugi tome dodaju i činjenicu da je veliki broj muslimana podržavao njegovu politiku držeći kako nema potrebe za dvije države ako se priznaju dvije nacije.
U Britanaca su vjeru u zaključak da se s dvije nacije nikako ne može postići suživot potaknuli neredi koji su nastupili u vrijeme Dana izravne akcije 1946., koje je organizirala Muslimanska liga kao potporu stvaranju muslimanske države. U stvarnosti, ti su neredi samo dokazali da nijedna politička opcija nema kontrolu nad svojim sljedbenicima. No isto su tako pokazali što će se dogoditi ako dođe do raspada.
>>Najveća migracija bila je smišljena i organizirana
na drugom mjestu su Englezi to je nacija koju treba iskorijenit ili ih poslat u Ameriku da tamo zajedno zive jer su to dvije naj gore nacije na svijetu. Englez baci fitilj i uvijek su vatru potpaljivali a Ameri jedva docekaju da je do kraja potpale. Sve se vraca sve se placa uvijek je bilo jer sve te drzave su bile kolonizacije i narod bio tlacen od drugih i sad taj narod sve vraca dolaskom u Evropu da zauzmu Evropu i dobro im ide.