Ulaskom Hrvatske u EU Danska je postala najpoželjnija destinacija za naše studente. Iako nitko nema točnu evidenciju, pa čak ni naše veleposlanstvo u Kopenhagenu jer im se, kako su nam objasnili, nisu obvezni javiti, procjenjuje se da je trenutačno u Danskoj više od 300 hrvatskih studenata. Većina je započela studij arhitekture, dizajna, informatike, menadžmenta i turizma te su se nastanili u gradovima kao što su Kolding, Køge, Roskilde, Vejle, Aalborg i Kopenhagen. Popularnost danskih sveučilišta to je veća što kriteriji za upis, za razliku od Hrvatske, nisu isključivo ocjene na državnoj maturi, već znanje engleskog jezika, izvannastavne aktivnosti, preporuke profesora i dobro napisano motivacijsko pismo, a najvažnije je da je studij – besplatan.
O svojim iskustvima na fakultetima, kao i o životu u Danskoj općenito, govore naši studenti s kojima je razgovarao reporter Večernjeg lista.
Ne zabadaju nos u tuđe stvari
– Nakon završenog studija turističkog menadžmenta u Opatiji i teškog rada u Hrvatskoj, gdje nemate baš optimalne mogućnosti, odlučio sam riskirati i upisati još jedan fakultet u državi koja pruža puno više – kaže 30-godišnji Andrej Ivankov, student kompjutorskih znanosti u Aalborgu. Na tom je fakultetu, dodaje, naglašen timski rad, koji je jednako tako potrebno “naučiti”.
– Također, svi smjerovi na fakultetu, pa tako i moj, zahtijevaju da se odradi “internship” u nekoj od stvarnih tvrtki, a na kraju se temeljem toga radi završni rad. Najvažnije je, pak, da u se Danskoj ne plaća školarina, no većinom se uz studij radi, a u pronalaženju posla studentima pomažu i fakulteti. Je li lakše ili teže studirati u inozemstvu, teško je reći.
Puno je informacija na stranom jeziku, puno individualnih i timskih zadataka, što zahtijeva kontinuirano učenje, kao što je i potrebno po Bolonji. U Danskoj nisu opterećeni ocjenama kao u Hrvatskoj niti imaju kolokvije, ali imaju testove koji su u prosjeku jednom mjesečno, no tek od drugog semestra.
Osnovna je razlika u tome što fakultet pomaže u gotovo svim sferama, od prikupljanja različitih papira potrebnih da bi se osigurao smještaj do pronalaska posla. No, u konačnici je sve na samom studentu jer se treba potruditi da se nešto postigne. Pravi kulturološki šok bio je doći u sustav u kojem ljudi poštuju zakon, doista su spremni pomoći, svi govore engleski... Shvatiš da se stvari mogu riješiti bez problema – ističe Andrej.
Svi studenti u Danskoj dobivaju državnu stipendiju, i to u prosjeku između četiri i pet tisuća danskih kruna, što je dostatno da bi se unajmila manja soba i preživjelo do kraja mjeseca. To se može također kombinirati s dodatnim studentskim poslovima.
Ivan-Lazar Bundalo, 26-godišnji student iz Velike Gorice, priznaje kako je u početku imao velikih problema s integracijom u dansko društvo.
– Kao i svi Skandinavci, i Danci su vrlo zatvoreni u početku i treba puno vremena da se formiraju prijateljske veze te nauče pravila ponašanja. Prve godine su me jako živcirali svojom “nepristojnošću”, nepozdravljanjem na hodnicima i emocionalnom hladnoćom, ali zapravo sam ja bio taj koji nije ništa razumio i zahtijevao je sve kao i doma.
Danci vrednuju svoju privatnost možda više nego ijedna druga nacija i radi izbjegavanja raznih neugodnosti često ispadaju hladni jer ne zabadaju nos u vaše stvari ako nisu izričito pozvani zabadati ga. Jedan od primjera su i golemi prozori po Kopenhagenu koji nemaju zavjesa te ljudi gotovo goli znaju prolaziti kraj njih, što je nama neshvatljivo, ali kod njih je normalno jer znaju da nikog ne zanimaju tuđe stvari – govori Ivan-Lazar, koji živi u predgrađu Kopenhagena i na drugoj je godini doktorata iz fotonike na Tehničkom sveučilištu.
– Doktorat je u Danskoj u pravilu plaćeni studij, što znači da za njega dobivam i plaću javnog sektora te sam zaposlen na sveučilištu na određenim projektima. S te strane financijski gledano imam vrlo dobar život, posebno s obzirom na to da bih nakon tri godine trebao dobiti i diplomu za taj rad. Sviđa mi se vrlo opuštena radna atmosfera u kojoj nije važno tko je direktor instituta, a tko čistačica, sve ljude zoveš imenom, bez titula. Odluke se donose konsenzusom i ono što ja radim uglavnom je moja odluka uz savjete i prijedloge mentora. Za razliku od susjedne Švedske, ali i Hrvatske, u Danskoj su većinom zabrane i zapovijedi percipirane kao prijedlozi i savjeti te se generalno nastoje izbjeći. Velika prednost bogatije Danske u odnosu na Hrvatsku je snažna industrija koja prati tehničke fakultete i studije. Prakse ima napretek, kao i poslova za studente ili one koji ne mogu raditi puno radno vrijeme – ističe Bundalo. Tvrdi također kako je danski jezik vrlo težak, posebice naučiti ga do razgovorne razine, budući da pisani i izgovorni jezik imaju više iznimki nego pravila.
– Dancima se sviđa naša zemlja, a mislim da je njihova slika Hrvata mješavina pozitivnog i negativnog. Hrvatska je sve popularnija turistička destinacija i dosta mi se ljudi obratilo s oduševljenjem i iznenađenošću kako je lijepa zemlja i kako su ljudi zapravo iznimno dragi. Iz toga i iz još pokojih razgovora nekako sam dobio dojam da nas znaju gledati i kao nešto primitivnije ljude zbog nesretnog rata. No, s druge strane i ja sam imao slične predrasude prema nekim nacijama jugoistočnog Balkana pa, eto, izgleda da sam po njima primijetio možda neke hrvatske kulturalne stereotipe koje sam i ja usvojio – kaže Ivan-Lazar.
Naknada na burzi 10.000 kn
Nitko od studenata s kojima smo razgovarali i ne pomišlja na povratak u domovinu. Mario Žaja, 23-godišnjak iz Zagreba koji je na zadnjoj, petoj godini studija elektrotehnike, kaže kako je za njega Hrvatska prošlost. Iako ne namjerava dulje ostati živjeti u Danskoj, radije bi otišao negdje gdje je vrijeme ljepše, a ljudi otvoreniji. Nakon završetka studija u Danskoj stječe pravo na dvije godine naknade za nezaposlene, koja iznosi oko 10.000 kuna mjesečno neto, pa će, objašnjava, iskoristiti tu povlasticu jer je bolje ne raditi za 10.000 nego raditi u Hrvatskoj za 1600 kuna.
– U Dansku sam prvotno došao kao student na razmjeni i trebao ostati jedan semestar. No, kako je Hrvatska to ljeto kad sam otišao baš ušla u EU, otvorila mi se prilika da odradim cijeli master bez plaćanja školarine, što sam iskoristio i prebacio se. Odluka da odem u Dansku temeljila se na tome što je cijeli program na engleskom jeziku. Prvotno sam htio u neku topliju zemlju, ali vrlo brzo mi se izbor suzio na Dansku i Švedsku jer se u svim ostalim ponuđenim zemljama studira na lokalnom jeziku. Na kraju je Danska pobijedila jer sam želio isprobati takozvani “Problem Based Learning” model koji se koristi na Sveučilištu u Aalborgu, a glavna mu je odlika da se svaki semestar temelji na jednom velikom projektu uz tek manje teoretske predmete sa strane – objašnjava Mario, koji je sada već potpuno financijski neovisan jer je na plaćenoj praksi u jednoj danskoj kompaniji. Plaća mu je dovoljna ne samo da pokrije troškove života u tekućem semestru već i za idući, čak i da u njemu uopće ne radi.
– Ukupni su troškovi ugrubo oko 4000 kuna mjesečno za Aalborg, dok za veće gradove poput Kopenhagena ili Aarhusa iznose oko 6000 kuna. U oba slučaja pretpostavlja se najam sobe unutar grada, dok se jeftinije može proći ako se živi dalje od centra. Prvi semestar sam imao Erasmus stipendiju koja mi je pokrila troškove smještaja, dok su mi roditelji financirali ostatak. Drugi semestar su me većinom roditelji financirali uz moj povremeni rad uz studij – govori Žaja.
Uspoređujući studiranje u Danskoj i Hrvatskoj, ističe da je glavna razlika sam koncept nastave.
– On se u Aalborgu temelji na praktičnom radu umjesto totalno promašenog koncepta guranja gomile teorije u grla studenata kao kod nas. U semestru se radi na velikom projektu, najčešće u grupama od nekoliko studenata, čiji broj opada što studij dalje napreduje. Projekt je baziran na nekom realnom problemu i vrlo često se radi u izravnoj suradnji s danskim kompanijama, a svodi se na to da se problem zada u glavnim crtama te zatim studenti u suradnji s mentorima rade na njegovu rješavanju. Studenti tom prilikom imaju potpunu slobodu, ali i odgovornost da na kraju semestra dostave prihvatljive rezultate. To mi se posebno svidjelo jer ne samo da potiče kreativnost, i u svakom trenutku projekt može otići u sasvim drugom smjeru, već i vrlo dobro “simulira” rad na budućem radnom mjestu. Teorijskih predmeta ima malo i predavanja obično prestanu sredinom semestra da bi studenti imali više vremena koncentrirati se na projekt. Usto, ambicioznim studentima nude se posebne prilike pa je tako moguće zaposliti se honorarno kao asistent na fakultetu i raditi na realnim projektima ili objavljivati znanstvene radove. Na temelju znanstvenog rada koji sam, u suradnji s još dva studenta, objavio prošli semestar, fakultet mi je platio sve troškove odlaska na međunarodnu konferenciju u Portugalu gdje sam taj rad i prezentirao – ističe Mario.
Među hrvatskim studentima u Danskoj su i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Dalibor Matić, 32-godišnjak rodom iz Tuzle, sa suprugom je Mirelom u grad Vejle stigao 2013. Ona je na master studiju u Aalborgu, a on na Lillebælt biznis akademiji.
– Ne razmišljamo o povratku ni u Hrvatsku ni u BiH. Očarani smo sistemom studiranja, rada i života u Danskoj i naša perspektiva je ovdje – odlučan je Dalibor, koji kaže kako se s Dancima slaže u svemu osim u sportu. Iako još nije počelo Svjetsko rukometno prvenstvo u Kataru, atmosfera je već prilično užarena.
– Prepucavanja su počela, kao i prognoze rezultata. Danci su uvjereni da će s Hrvatima igrati u finalu i odnijeti svjetsku titulu, dok ih ja uvjeravam kako će Hrvatska postati prvak svijeta – zaključuje Matić.
>>Pljuska Rusiji i Kanadi: Danska postaje vlasnik Sjevernog pola!
>>Hrvati godišnje odrade 8 dana više nego Danci
Večernji list i mnogi drugi mediji već dugo, ali pogotovo u posljednje vrijeme, reklamiraju napuštanje Hrvatske tekstovima za koje svi koji su imali ili imaju iskustvo života "vani" znaju da se najblaže rečeno nerealni. Svaka reklama ima svoga učinka, da nije tako ne bi je bilo, pa ga ima i ovo reklamiranje bježanja iz domovine. Pitanje je tko ovu vrstu reklama naručuje i plaća, ali pustimo to za sada. Zamislimo, međutim, jednu sasvim drugačiju situaciju: Zamislimo da u medijima u Hrvatskoj rade ljudi kojima je zaista stalo do ove zemlje i da iz broja u broj i iz dana u dan po svim medijima izlaze članci ili emisije koji pozitivno govore o obitelji i većem broju djece u obitelji. Koji ukazuju na probleme zemlje ali odmah i potiču ljude da se aktivno angažiraju na njihovom rješavanju. Koji uporno govore protiv korupcije i nepotizma, pozivaju vlast da donese oštre zakone protiv njih i da te zakone zaista i provode te koji pozivaju ljude da svaki takav slučaj prijavljuju te odmah daju brojeve telefona i adrese na kojima se to može napraviti, uz vlastiti telefon za anonimne pozive na osnovu kojih bi pokretali vlastite istraživačke akcije. Zamislimo medije koji bi, unatoč svim problemima, lijepo govorili o Hrvatskoj i redovito donosili članke o pozitivnim primjerima i stranama ove zemlje. Medije koji bi poticali domoljublje i domoljubni ponos i usmjeravale ga prema spremnosti na žrtvu za vlastitu zemlju. Misli li itko da bi nam tada zemlja izgledala ovako kako izgleda i da bi ljudi odlazili iz nje...?