Njemačka, koja se četiri mjeseca opire sukobu s Rusijom, nalazi se u neugodnoj situaciji. Zapadni partneri sve je jače guraju prema crti čiji bi prelazak ugrozio njeno gospodarstvo i narušio odnose koje je desetljećima gradila. Uvođenje dodatnih sankcija Moskvi i eventualna vojna intervencija mogli bi uslijediti za dva tjedna ako Putin onemogući održavanje predsjedničkih izbora u Ukrajini gdje se traži nasljednik proruskog Viktora Janukoviča.
Kancelarka Angela Merkel o tome je razgovarala u Washingtonu s američkim predsjednikom Obamom, a ovaj tjedan u goste joj dolazi francuski predsjednik Hollande.
U Njemačkoj je pak 300 intelektualaca optužilo SAD za iskorištavanje legitimnog nezadovoljstva ukrajinskih prosvjednika u vlastite svrhe. Sve se glasnije čuje i da se Njemačku smišljeno uvlači u sukob koji bi rastočio njenu dominantnu poziciju u EU. Kritičari tvrde kako su London i Washington u strahu od prejake Njemačke potaknuli eskalaciju krize znajući kakva će biti ruska reakcija.
Širenje oružanog sukoba u Ukrajini te zaoštravanje odnosa između svjetskih sila bude sjećanja na Prvi svjetski rat koji je prije 100 godina poharao Europu.
Sukob je tada počeo u Sarajevu gdje je srpski atentator Gavrilo Princip smaknuo austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda. Austro-Ugarska objavila je rat Srbiji uz koju je stala Rusija. Njemačka je tada objavila rat Rusiji, a zatim su se uključile Francuska i Britanija.
Američki povjesničar i ekonomski istraživač William Engdahl tvrdi da je sve bilo smišljeno u Londonu. Da je Njemačka namjerno povučena u vrtlog sukoba.
Britanija je bila globalna pomorska sila, no sve je više slabjela, dok je Njemačka, bez izlaza na toplo more, razvijala industriju te planirala sagraditi 1600 kilometara dugu željeznicu od Berlina do Bagdada u današnjem Iraku. Pristup Perzijskom zaljevu donio bi Nijemcima naftu potrebnu za ubrzan razvoj mehanizacije i industrije.
Britanska hegemonija
Projekt je ugrožavao britansku hegemoniju, naglašava Engdahl u knjizi „Stoljeće rata“, te ga je pod svaku cijenu trebalo zaustaviti. Poraženoj Njemačkoj nametnuti su teški uvjeti otplate ratne štete kojima se neuspješno protivio britanski ekonomist John Maynard Keynes. Odredbe nametnute Berlinu kasnije su potaknule uspon nacizma, što je dovelo do Drugog svjetskog rata. Nanovo poražena i demilitarizirana Njemačka, podijeljena na zapadni i istočni dio, postala je žarišna točka hladnog rata. Odnosi između Berlina i Moskve od tada su napredovali, upravljani osobnim neformalnim kontaktima njihovih lidera. Njemačka je Rusiji postala drugi po veličini trgovinski partner, odmah iza Kine, te se prometnula u financijsku silu.
Danas pak u Rusiji radi oko 6200 njemačkih kompanija među kojima su veliki izvoznici poput Volkswagena. Njemačka lobistička organizacija Komitet za istočnoeuropske odnose ustvrdila je u ožujku da će sankcije zatvoriti 300.000 radnih mjesta ovisnih o trgovini s Rusijom. Osim toga, trećina energenata dolazi im iz te zemlje.
Londonski City, europski financijski centar, protivi se ideji isključivanja ruskih državnih banaka iz međunarodnog financiranja što bi ih ostavilo bez kapitala
Ovaj su mjesec pak kemijski div BASF, inženjerska kompanija Siemens, Volkswagen, Adidas i Deutsche Bank javno osudili sankcije.
Angela Merkel je s druge strane pritisnuta zahtjevom SAD-a i baltičkih zemalja za oštrim odgovorom. Zajednička europska vanjska politika, uobličena u osobi Britanke Catherine Ashton, to dodatno traži.
Njemačka je prošle godine, nakon vlastitih izbora, objavila dokument na 177 stranica u kojem su navedene politike na domaćem i vanjskom planu. Jedno čitavo poglavlje posvećeno je Rusiji. U njemu se kaže da Berlin neće voditi vlastitu politiku prema Moskvi, nego će to biti predložak za zajednički nastup EU. Ondje se spominje nužnost suradnje između EU i Rusije.
Dokument je objavljen pred početak izbijanja revolucije u Kijevu, kada je malotko očekivao oružani sukob širih razmjera.
I koliko god EU u važnim pitanjima teži zajedničkoj poziciji, još uvijek prevladavaju nacionalni interesi. U mnogim zemljama juga vjeruju da je Njemačka odgovorna za mjere štednje, visoku nezaposlenost i siromaštvo. Financijsko spašavanje Grčke, Portugala, Irske i Cipra moralo je dobiti zeleno svjetlo Berlina.
Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje u rujnu Škoti izlaze na referendum o odcjepljenju, zahvaćeno je euroskepticizmom. Na Otoku mnogi vide EU kao zajednicu vođenu iz Berlina.
Premijer David Cameron prije dva je tjedna telefonski razgovarao s Vladimirom Putinom. Napomenuo je da će „daljnja ozbiljna destabilizacija u Ukrajini neizbježno voditi novim sankcijama“. London i njegova industrija financijskih usluga profitirali su posljednjih 15 godina zahvaljujući prekograničnom širenju ruske imovine, baš otkad je na vlasti Vladimir Putin. Na isti način kao što su njemačke kompanije profitirale prekograničnom trgovinom s Rusijom. EU i SAD dosad su nametnuli sankcije samo pojedincima iz Rusije, vezanima uz režim. Osim eventualnog odbijanja kupnje Gazpromova plina, najbolnija su ruska točka financije. Isključivanje ruskih državnih banaka iz međunarodnog financiranja ostavilo bi ih bez kapitala što bi ugrozilo zemlju.
Londonski City, europski financijski centar, već se suprotstavio takvoj ideji. Angela Merkel na početku krize poručila je da nikakve vojne intervencije neće biti. Njemačko vjerovanje u hladnoratovski dijalog i sada dolazi do izražaja. Berlin je uvjeren u demokratizaciju Rusije suradnjom. Amerikanci su oduvijek imali drugačiji pristup. Za njih je hladni rat dobiven zahvaljujući vojnoj i diplomatskoj čvrstini.
Posljednjih se dana stoga sve više govori o vojnoj intervenciji. Prije desetak dana su Njemačka, Francuska, Britanija, Italija i SAD održali telefonsku konferenciju, prvu nakon zračnih udara na Libiju 2011. i zaoštravanja krize u eurozoni 2012., dviju istinski dramatičnih situacija.
Samo nekoliko dana prije konferencije Berlin je bio uvjeren da će kriza u Ukrajini biti smirena sporazumom iz Ženeve. Postalo je, međutim, jasno da sukob između Rusije i NATO-a više nije nezamisliv. Situaciju je pogoršalo zarobljavanje sedmorice pripadnika Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) na istoku zemlje, od kojih su četvorica bili Nijemci.
Elmar Brok iz CDU, konzervativne stranke kancelarke Merkel, rekao je: „Postoji opasnost rata i zato sada moramo ozbiljno raditi na diplomatskom rješenju“.
Godinama je u Europi prevladavalo mišljenje da se kontinent zauvijek riješio ratova i da pomirba može biti model za ostale dijelove svijeta. Sada je jasno da to baš nije tako.
Pitanje je samo koliko će duboko ići sukob u Ukrajini. Nijemci su 50 godina živjeli pod etiketom nacizma, a osjećaj krivnje demilitarizirao je zemlju.
U vrijeme hladnog rata, o kojem se sada ponovno govori, Berlin je uspostavio „istočnu politiku“. Vjerovao je da će do njemačkog ujedinjenja, odnosno normalizacije odnosa s Istočnom Njemačkom i Sovjetskim Savezom doći malim koracima u trgovini, kulturi, osobnim i političkim kontaktima. Za njemačku vladu to je bio način izbjegavanja trećeg svjetskog rata, napose na vlastitom tlu.
Protesti protiv Vijetnamskog rata dominirali su 60-ih i 70-ih. Mirovni pokreti protivili su se ideji njemačkog nuklearnog oružja i gradnje NATO-ovih raketnih baza.
Tijekom Iračkog rata 1991. postojao je antiamerički osjećaj. Njemačko društvo danas je bogato, nije ugroženo ni egzistencijalno ni ratom te je iščeznuo osjećaj „junaštva“. Za razliku od Ukrajine i Rusije gdje dominiraju osjećaji iz kojih se crpi energija za revolucije i rat, Nijemci su prevladali to stanje.
Predaleko u pacifizmu
Kritičari pak tvrde da je Njemačka predaleko otišla u pacifizmu s obzirom na ulogu u globalnoj politici. Francuska, koju se smatra drugim važnim stupom EU, puno je odlučnija zbog svojih vojnih operacija i trupa u Africi koje može prebaciti u Ukrajinu. Britanci su puni samopouzdanja zbog nuklearnog oružja. Njihovo tradicionalno partnerstvo s Amerikom stvara nepovjerenje među Nijemcima uplašenima zbog uvlačenja u nešto neizvjesno i opasno.
Berlin je istovremeno i pod pritiskom prijateljskih manjih zemalja. Češki predsjednik Miloš Zeman napominje da u Ukrajini vrije krvavi scenarij sličan konfliktu u bivšoj Jugoslaviji. Rat u Jugoslaviji, koliko god užasan bio, imao je regionalno obilježje. Sada prijeti rat između velikih sila, baš kao i prije 100 godina.
Amerikanci, međutim, nakon 10 godina rata u Iraku i Afganistanu nisu spremni za intervenciju. Ne vide ni veliki interes u Ukrajini. Predsjednik Obama, pod kritikom oporbenih konzervativaca, želi ipak ostaviti dojam jakog aktera, no izgledno je da će stvari ostati nepromijenjene. To bi moglo potaknuti izbijanje rata između Ukrajinaca i proruskih separatista, što međunarodna zajednica naziva građanskim ratom.
Ako se sukob prelije preko granica, napose baltičkih zemalja s ruskom manjinom i mučnim povijesnim sjećanjem, automatski će se aktivirati članak 5 povelje NATO-a koji obvezuje sve članice na priključivanje. Njemačka će tada biti povučena u rat, a isto tako i Hrvatska.
Okidač za Prvi svjetski rat bio je pritisnut u Sarajevu, dok u Kijevu još uvijek traju prijepori tko je zapucao iz snajpera na glavnom trgu izazvavši ogorčenje mase očajnih građana. I bez rezultata istrage, u Njemačkoj dio građana vjeruje da ih se uvlači u nešto štetno. Njemačka vladajuća koalicija također je podijeljena. Angela Merkel, sasvim izgledno, do daljnjeg će prijetiti samo riječima.
Njemacke nije samostalna dezava. 1949 bili su prisiljeni potisati tajni sporazum sa USA i postali su protektorat na 99 godina. Jos uvijek se strane trupe nalaze na teritoriju Njemacke i Japana.Svi mi dobro znamo koji je tome razlog. Da nisuu konrolirane ,te dvije drzave bile bi svijetlosnim godinama ispred ostalih.