Već smo pomislili da misije na Veneru više nikad neće biti, jer je fokus bio na Marsu, ponešto na Mjesecu, no ovog je mjeseca obznanjeno da slijede čak tri ekspedicije na Veneru. Konačno je u jednoj ambicioznoj misiji jednu od glavnih riječi preuzela i Europa, odnosno njezina svemirska agencija. Bilo bi to za nas još i važnije da smo njezini članovi, no polako, možda se dogodi i to. Dakle, europska sonda za istraživanje Venere zvat će se Envision, a pridružuje se dvama američkim pokušajima, misijama Veritas i DaVinci+. No ne radi se ni o kakvoj konkurenciji ni o utrci, već će se tri misije pomagati međusobno i dijeliti resurse i instrumente koje njihove sonde nose. Misije su, dakle, komplementarne.
Prema Veneri bi trebale krenuti do kraja ovog desetljeća, a ako sve bude u redu, Envision bi do drugog planeta od Sunca trebao stići negdje 2034. ili 2035. godine. NASA priprema ove dvije misije jer je zanima kako je Venera postala tako vruća, vrela, otrovna pustoš koja je danas u potpunosti nenastanjiva. No to ne znači da je tako bilo oduvijek. Sjećamo se još da je lani u rujnu u Venerinoj atmosferi prepoznat plin fosfin koji može biti jedan od indikatora života. Ipak, to je nešto što još treba potvrditi i ne može se govoriti sa sigurnošću u bilo kojem omjeru da je na Veneri nekada bilo života.
Na površini 462 stupnja Celzijeva
Sa sadašnjih maksimalnih 462 Celzija koliko dosegne temperatura na njezinoj površini, ondje života nema ni u teoriji. Prijetvoran je planet ta Venera, jer u oblacima u njezinoj atmosferi temperature se kreću tek oko 25 stupnjeva Celzijevih što se čini dosta benignim. Dok ne vidite kolika je temperatura površine. Jasno, ovo nisu prve misije prema planetu koju zovu Zemljinim “zlim blizancem”. Orbiter Pioneer Venus 1979. godine snimio je prekrasne fotografije uzavrelog planeta s tragovima u oblacima njegove atmosfere čije se postojanje još odgonetava. Ako ne računamo ove tri misije, možemo ih nabrojiti čak 42, okončanih i onih koje su još u tijeku, a s nekim ponosom, s obzirom na pripadnost zajednici Starog kontinenta, valja istaknuti da Europska svemirska agencija doista prednjači u tome.
U ovom trenutku u tom dijelu naše galaktike nalaze se sonde BepiColombo koja je lansirana 20. listopada iako joj primarna misija nije Venera nego Merkur, te Solar Orbiter koji je prema svemiru krenuo 10. veljače 2020. Pokraj Venere će prva sonda proći opet 11. kolovoza, a druga čak i tri dana prije. Venus Express prva je uspjela europska misija prema Veneri. Započela je 9. studenoga 2005., u orbitu je ušla 11. travnja 2006., a komunikacija se izgubila 28. studenog 2014. godine. Doista, čini se da Europa radi puno bolji posao kad je posrijedi Venera, nego bilo što drugo. Nekoliko je razloga zašto je to tako, Venera je, kako smo rekli, drugi planet najbliži Suncu, jedini je bliži Merkur, a treći smo – mi.
Iza nas je Mars, što automatski daje odgovor zašto su želje za istraživanjem upravo tih planeta naprosto logične. K tome, kretanjem prema Veneri približavate se i Suncu koje je također predmet kontinuiranih istraživanja. Venera je kroz povijest bila jedan od onih planeta o kojem su kreativni pisci znanstvene fantastike maštali kao o planetu koji bi ljudi mogli naseliti, no već su prva istraživanja pokazala da su to ipak tek maštarije, jer je Venera izrazito negostoljubiva, čak ni Sunčeva svjetlost ne prodire kroz njezinu atmosferu. Kako je ona ipak jedan od najsvjetlijih nebeskih objekata vidljivih sa Zemlje, brojne kulture bilježile su njezinu prisutnost, od drevnih Sumerana i Akadijaca, a pogotovo Babilonaca. Naime, u Asurbanipalovoj knjižnici nalazio se i 21-godišnji zapis pojavljivanja Venere koji je potjecao iz razdoblja 1600 godina prije Krista. Naziva se Zemljinim “zlim blizancem” jer je približno iste veličine kao naš planet, no s njime ima malo toga zajedničkog, osim što se nalaze u istom sustavu.
Vrlo je vjerojatno da je Venera i geološki aktivna, pa i tu leži jedan od razloga zašto je ‘ispala’ tako negostoljubiva za razliku od Zemlje koja je puna života. Ili obrnuto, zašto Zemlja nije postala kao Venera. Kad je riječ o suradnji američkih i europskih misija, misli se na podjelu radnih zadataka, da se tako izrazimo. Američki Veritas orbitirat će planet, a europski Envision će snimati regije koje obuhvaćaju relativno malu površinu planeta. Riječ je zapravo o površinama koje bi trebale biti Venerini kontinenti. U stvari je riječ o povišenim zonama za koje se pretpostavlja da predstavljaju neke od najstarijih terena na planetu. Zadatak je Envisiona odrediti njihov sastav, koliko je to moguće instrumentima koje ima iz Venerine orbite. Ispostavi li se da su je sastav tih površina granitni, to bi moglo značiti da je nekad u prošlosti u Venerinom plaštu možda bilo vode.
Envision svojim instrumentima može razlučiti radi li se o granitu ili možda ipak o bazaltu ili nekoj drugoj vrsti stijene. Taj zaključak dat će neke odgovore o povijesti Venere. Kao što bi se tako moglo nešto reći i o tektonici planeta, odnosno utvrditi je li ona u nekom trenutku davne povijesti sličila onoj na Zemlji. Envision će provesti šest eksperimenata ukupno. Glavni instrument na europskoj sondi bit će radar kojim će Envision pokušati probiti debele oblake u Venerinoj atmosferi pa će, bude li uspješan, njime mapirati površinu preciznošću od 10 metara po pikselu. Neće to biti nimalo lako jer su ti oblaci puni sumporne kiseline koja može korodirati praktično sve što kroz njih prođe. Svaku ambiciju silaska do vrele površine obeshrabrit će i visoki tlak koji je 90 puta veći od onoga na površini Zemlje.
Drugi radar osluškivat će zvukove do dubine od jednog kilometra ispod Venerine površine. Tu su još i tri spektrometra koji će tražiti najvrelije točke na površini nama najbližeg planeta te pokušati prepoznati plinove koji čine njegovu atmosferu. Iz prijašnjih je misija poznato da na Veneri postoji na tisuće vulkana. Ove nove misije trebat će odrediti koliko je tih vulkana zapravo aktivno. To će se napraviti prepoznavanjem tokova lave u regijama odabranim za snimanje s Envisiona. Sonda je još opremljena i uređajem za mjerenje gravitacije. Cilj je ovog pomno posloženog paketa znanstvenih instrumenata istraživanjem veza između atmosfere, površine i unutrašnjosti Venere utvrditi zašto je ona toliko različita od Zemlje, a to bi onda pomoglo u postavljanju temeljnih saznanja o zemljolikim planetima bilo gdje drugdje.
No lako je to reći, a malo teže i izvesti, što dokazuju i dosadašnje 42 misije zahvaljujući kojima o Veneri znamo više, ali ni približno onoliko koliko bismo željeli. Kako smo se i sami već navikli od Europske unije, sve mora biti jasno obrazloženo, uokvireno i zadano. Tako Envisionu još ostaje nekoliko birokratskih prepreka za koje je malo vjerojatno da ih neće prijeći. Opasnost vreba u troškovima, Envision spada u europske znanstvene projekte srednje klase čiji budžet ne smije probiti 550 milijuna eura. Toliko smije koštati pogonsko vozilo, odnosno raketa, šasija sonde te sve što će na Veneri sonda obaviti. Slično, recimo, kao kod Airbusa, različite europske zemlje pridonose različitim instrumentima, odnosno proizvodima njihovih industrija. Senzori tako dolaze iz Njemačke, Francuske, Italije, Belgije i Španjolske. Suradnja s Amerikancima bliska je kada su radari u pitanju, Synthetic Aperture Radar, SAR, priskrbljuju Amerikanci, a radar za misiju Veritas stići će negdje iz Europe. Za Amerikance je ovo povratak Veneri nakon 22 godine kada je tamo prvi put otišla sonda Magellan.
Bez obzira na to što je praktično nestala nada da na Veneri doista ima tragova fosfina, barem što se Amerikanaca tiče ne jenjava nada da je nekada u povijesti na Veneri bilo života. Neki klimatski modeli izvedeni na računalima sugeriraju da je Venera u povijesti mogla imati oceane i blagu klimu te da je takva bila možda i tri milijarde godina prije negoli je podlegla nekakvoj klimatskoj katastrofi koja ju je učinila onakvom kakva je danas. Cilj je američkih misija, tako, utvrditi je li Venera nekada doista bila Zemljin “blizanac”, zašto se promijenila i postaju li veliki stjenoviti planeti nastanjivi poput Zemlje ili spaljene negostoljubive pustare poput Venere.
10 puta preciznije slike
Venerina negostoljubivost skinula ju je s prvog mjesta kao predmet ljudskog istraživanja. Ona je to bila 60-ih i 70-ih, no zamijenio ju je Mars. Tako je i interes nakon raspada Sovjetskog Saveza jenjao, tek su dvije misije bile izravno namijenjene našem najbližem susjedu, japanski Akatsuki 2010. godine i spomenuti europski Venus Express. Japan ima i još jednu uspjelu misiju, Ikaros, koja je zapravo bila dijelom Akatsukija te jednu neuspjelu, Shin’en. Američke misije Veritas i DaVinci+ imat će zadatak surađujući zaviriti kroz otrovni gusti sloj sumporne kiseline na Venerinu površinu. Veritas znači Venus Emissivity, Radio Science, InSAR, Topography, and Spectroscopy, što znači da je zapravo riječ o jednom moćnom radarskom sustavu. I to takvom da može napraviti 10 puta preciznije slike nego bilo koja misija na Veneru do sada.
Posebnom infracrvenom kamerom na vrlo precizno određenim valnim duljinama treba napraviti izmjere Venerinih stjenovitih masiva kako bi se vidjelo, dakle, od čega se sastoje, a što je znanosti i dalje nepoznanica. Znanstvena je atrakcija DaVinci+, odnosno Deep Atmosphere Venus Investigation of Noble gases, Chemistry and Imaging. Ovaj dio misije na Veneru sastoji se od orbitera, ali i metar široke sonde koja će se spustiti u Venerinu atmosferu i pri slobodnom padu prema površini prikupiti što je moguće više uzoraka te izmjera količine plinova poput argona, kriptona i ksenona. Različiti omjeri tih plinova ukazivali bi na različitu povijest Venerine atmosfere. Za te izmjere sonda ima oko sat vremena, koliko se računa da bi trajao pad prema površini, u regiju Alpha Regio. Netom prije pada sonda će napraviti i infracrvene snimke površine te vjerojatno najstarije stijene na planeti. Bio bi to prvi put da se naprave slike odozgo, ali ispod sloja Venerinih oblaka.
