Budući da više ne trčimo da negdje stignemo, postaje sve teže objasniti ljudima zašto je ta radnja i dalje vrlo poželjna u našoj svakodnevici. U vremenu kad sve poslove možemo obavljati iz svojih domova, sjedeći ispred šarenog ekrana, kvaliteta života nam je u drastičnom opadanju.
U 'pet do dvanaest', obično pred ljeto, upisujemo se na razno-razne aerobik tečajeve, trošeći novac koji nemamo, ne primjećujući onaj veliki, lijepi park ispred kuće. A stvar je vrlo jednostavna: sve što trebamo su tenisice i malo dobre volje.
S prvim trčećim koracima otkrivamo svu blagodat tog najjednostavnijeg oblika rekreacije. Miris proljeća budi sva naša osjetila, predivne boje i zvukovi prirode meditativno djeluju na našu stresom razdraženu psihu. Krv kola žilama, opskrbljujući kisikom i onaj najzapostavljeniji mišić. Znoj probija kožu, oslobađajući nas toksina brzog i nezdravog načina života. Tijelo nam je zahvalno i mi se osjećamo puno bolje.
Želimo se opet vratiti u naš park, jer tamo pronalazimo onu tipku za 'restartanje', koju uzalud tražimo buljeći u uredske plafone. I sutra opet krećemo: tenisice, trenirka, dobra volja. Uvijek isti ulog, a svaki put još bolji rezultat. Treba li nam veći poticaj od ovoga?
