Gdje je Sarma, pitanje je koje mi prvo padne na pamet uoči svakog velikog nacionalnog datuma koji masovnom hipnozom ubija individualnu svjesnost. Sarma je moj prijatelj iz Karlovca. Gradski dečko, striter čiji se nadimak s velikim poštovanjem izgovarao u urbanim krugovima, a koji je 1991. tiho otišao u rat i iz njega se još tiše vratio. Zato ga danas nećete moći vidjeti na prosvjedima, političkim tribinama, dirigiranim pobunama, zapjenjenim forumima.
Jedan je od onih koji su rođeni da bi ginuli prema potrebi i da bi definitivno potvrdili kako rat, doduše, proizvede heroje, ali isključivo mir potvrdi njihov herojski karakter. U ratu se herojski glupo umire, u miru je neisplativo živjeti herojski. Moj prijatelj, unatoč tome što zna što bi bilo isplativo za njega i kako među političko-šovinističkim nakupcima ostvariti visoku cijenu, diskretno herojski živi u miru, noseći se sam sa svojim problemima bez najmanje namjere da ih pretvori u dio nacionalne frustracije i problematike bilo koje društvene skupine.
Sarma je sam sa sobom i sad se, ako ovo čita, ljuti na mene što ga izvlačim iz njegove ljudske jednostavnosti, ali neka, mislim si, bez obzira na to što će povod biti da mi kaže sve što me ide, možda nazove, jer čujemo se tako rijetko, a vidimo još rjeđe. Njegovo ime samo je personifikacija onih koji su postupili i postupaju kao on, koji su u rat otišli s iskrenom potrebom za slobodom, ne shvaćajući da ono što u jednoj točki izgleda kao sloboda u onoj sljedećoj brzo se pretvara u njezinu potpunu negaciju.
Oluja je tome pravi primjer jer, objektivno gledajući, sve što nam se u životu dešava puki su događaji koji tek kroz subjektivni doživljaj poprimaju pozitivne ili negativne posljedice. Nama se ne događa ništa dobro i ništa loše, nama se, shodno uprogramiranoj socioemocionalnoj strukturi, dogodi da nešto doživljavamo kao dobre ili loše. Naravno da ne vjerujem da je Oluja razlog što je Hrvatska danas slobodna, neovisna, demokratska, socijalna i pravedna država svih njenih građana. Jer Hrvatska to jednostavno nije. Ništa od toga.
Ona je samo odraz činjenice da se smisao svake nacije "ogleda u njenoj sposobnosti za vođenje rata" i da su optužbe za pogubnu politiku krvi i tla u bilo kojem trenutku ukupne povijesti, pa i ove naše, u kontekstu nacije do iznemoglosti besmislene jer nacija i nije ništa drugo nego krv i tlo. Domovina je masovna grobnica vrlo konkretnih trupala i maglovitih iluzija, stalna otvorena rana koja smrdi na raspadanje i sumpor, raskopana zemlja koja se puši od silnih uguranih, unakaženih tjelesina, dok nove kolone strpljivo vijugaju stupajući u tjeskobi iščekivanja nekog budućeg rata. Uime slobode i mira oceani gomila poklani su da bi smisao nacije naplatili najgori kad nacija i jest odskočna daska najgorima koji ne mogu ništa drugo ni biti nego primordijalna politička besmisao zloćudnog kolektivnog identiteta. Tako je naša povijest ekskluzivna zbirka okupatora, imperatora, vojskovođa i svakovrsnih ubojica, zato učimo i pamtimo ratove da bismo mogli sanjati o miru i da bismo uvijek i uvijek iznova pohitali odazvati se na poziv za mobilizaciju; otići u rat zbog zemlje, a u zemlju zbog rata.
Ono što ja snažno želim jest da Sarma i isti kao on nikada više ne moraju ići u rat, a nakon njega biti prisiljeni gledati sve ono što im je donio mir. Smrt nastupa prejednostavno da bi s puškama na gotovs tražili opravdanje u pravu na slobodu. U svim olujama ovoga svijeta uvijek će se jurišati i bježati, uvijek će se zazivati pravda i osveta, uvijek će pobjednik opraštati, ali ne i zaboravljati, a poraženi neće ni opraštati ni zaboravljati. Krv će i dalje masno teći, uspinjati se uz uzvišene ciljeve žrtvovanja i čekanja nagrade na drugom svijetu, koji nam je jedini i preostao kad su nam ovoga oduzeli. Krv će ulaziti naciji u gubicu, raskrivljenu i halapljivu, dok će je ona pljuvati svuda uokolo ričući molitve i parole koje će ubijati (s)misao.
Paradirat će oružje, tražit će se uniforme, sloboda će se raznositi napiknuta na vrhovima bajuneta. Plaćeni mudraci utvrdit će podatno da se povijest ponavlja, da se spremaju nove oluje, da moj prijatelj Sarma nikada neće biti demobiliziran jer nije dovršio posao, nije napravio ono što je trebao – nije poginuo. Ne znam u kojem će se trenutku čovjek sjetiti da njegova istinska sloboda može, kao i svaki uzvišen osjećaj, postojati isključivo u trajanju, ne i u snazi. Zbog toga nikada i nismo bili istinski slobodni, pa nismo ni danas, kad je sloboda ovdje uvijek euforija, stalno je nekom drugom nabijamo na nos, ona je inat i inferiornost koja stoji iza tog inata. Sloboda je naša slabost. I naš poraz. I sve dok je tretiramo kao grupni imperativ, a ne kao individualnu činjenicu, ja ću se o svakom histeričnom nacionalnom datumu morati pitati: A gdje je danas Sarma!
Bilo je to doba ponosa a i dugo smo cekali svoju boze moj drzavu i moj otac pokojni i moj brat pokojni i svi mi koji smo bili vjerovali u bolje sutra i slobodnu hrvatsku al dosli su lesinari ko iz magle se pojavili i zamijenili petokraku preko noci al ok danas su to domoljubi al vide li se u ogledalu il cekaju proteze il su gradonacelnici .a ja im se divim al opet vise postujem postene pa i komuniste koji su to ostali i stoje iza svojih rijeci nego onih koji su danas promijenili plocu i preko noci postali nacionalisti a da i sami neznaju kud spadaju al.netko srama ima netko ne i cijenim ljude koji stoje iza svojih uvjerenja a ove kaj se presvlace preziremo nadam se svi