Iz Policijske direkcije u lngolstadtu u redakciju Večernjeg lista pristigla je vijest u koju nitko nije htio povjerovati. “Dana 7. lipnja oko 17.20 sati jedan 46-godišnjak iz Duisburga vozio je tegljač autocestom iz Münchena u smjeru Nürnberga. U to vrijeme padala je jaka kiša. Prema izjavi vozača teretnog vozila, nedaleko od Denkendorfa pred njim je neko osobno vozilo počelo kliziti na cesti. Zbog toga je morao kočiti, pri čemu je izgubio kontrolu nad vozilom. Tegljač je otklizao preko kolnika, probio središnju ogradu na autocesti, zaustavio se i zapriječio sva tri vozna traka u smjeru Münchena. Vozač tegljača želio je upozoriti vozače koji su dolazili iz tog smjera, no prije nego što je to uspio, u prepriječeni tegljač udarila je 23-godišnja vozačica golfa.
U nesreći je suputnik tako teško ozlijeđen da je izdahnuo na licu mjesta. Vozačica osobnoga vozila i njezina 53-godišnja suputnica na stražnjem sjedalu, također iz Münchena, teško su ozlijeđene, dok je vozač tegljača pretrpio šok. Materijalna šteta zbog sudara iznosi 115.000 DEM. Poginuli suputnik u golfu je 29-godišnji Dražen Petrović iz Zagreba. Košarkaš je hrvatske nacionalne reprezentacije. Sada igra u profesionalnoj NBA ligi u Americi, u New Jerseyu. Vjerojatno je bio na putu u Hrvatsku, dolazeći iz Poljske. Autocesta je poslije nesreće bila posve zatvorena do 19.40 sati”...
Najtužnija sportska presica
Ova vijest, pisana hladnim birokratskim rječnikom, koju je sročio neki bavarski dežurni policijski službenik, Draženovu je obitelj, ali i cijelu Hrvatsku – koja je u vihoru Domovinskog rata svoje žrtve već brojila u tisućama – zavila u crno. Drukčije nije ni moglo biti jer Dražen Petrović bio je i ostao više od vrhunskog sportaša, bio je jedan od simbola koji je svojim briljantnim igrama pronosio ime novostvorene države na sportskim borilištima diljem svijeta. A onda nas je, na životnom i profesionalnom vrhuncu, iznenada napustio. Bol je bila nemjerljiva.
Iste večeri kada je pristigla strašna vijest mediji su se okupili u prostorijama Cibone, iščekujući čelne ljude Hrvatskog košarkaškog saveza, kluba i reprezentacije. Klizili su ispred novinara jedan po jedan, u grobnoj tišini, očiju prepunih suza koje su se slijevale niz lica.
“U prostorijama Cibone do sada je održano stotinjak ili više konferencija za novinare. Ali, posljednja koja je održana u utorak navečer u 21 sat, bila je najtužnija konferencija hrvatskoga sporta”, piše u izvještaju na stranicama Večernjeg lista, koji otkriva kako su svi nazočni minutom šutnje odali počast tragično preminulom Draženu Petroviću. Govorili su Jure Klarić, predsjednik kluba; Mirko Novosel, izbornik reprezentacije; Boris Lalić, predsjednik HKS-a; Božo Miličević, direktor Cibone, i Mihovil Nakić, glavni tajnik HKS-a. “Hrvatska gubi jedan dio svoga bića. Poslije Tomislava lvčića i sada Dražena Petrovića, ne znam koga još gubimo. Svijetu moramo reći da odlazi čovjek koji je hrvatsku zastavu prvi pronio East Riverom. Mi smo na njega ponosni”, prenose naši novinari riječi Jure Klarića, dodajući da je, dok je govorio, jedva stajao na nogama. Potom se obratio i Mirko Novosel. Njemu je, navodi naš reporter, Dražen Petrović bio kao treći sin, a od prvoga dana njegova dolaska iz Šibenika Mirko Novosel bio je njegov drugi otac:
“Skrhan sam neizmjernim bolom – pokušao je nešto reći i Mirko Novosel, ali su mu na oči navrle suze. Suzama je ispisao sve one, najtoplije i najljepše riječi koje nije mogao izgovoriti. Baš kao što su i svi drugi ove tužne večeri – govorili suzama”.
Istoga dana Večernji je svoje čitatelje obavijestio da je formiran i odbor za pokop Dražena Petrovića, na čijem se čelu nalazi predstojnik Ureda predsjednika Republike prof. dr. Jure Radić te 18 članova: Franjo Arapović, Paško Bubalo, mr. Vesna Jurkić-Girardi, prof. dr. Zdravko Hebl, Jure Klarić, Andro Knego, Boris Lalić, Marijan Malović, lvan Mihanović, mr. Branko Mikša, Božo Miličević, Mihovil Nakić, Mirko Novosel, Slavko Podgorelec, Dino Rađa, Ivica Sarjanović, Stojko Vranković i Antun Vrdoljak.
Jecaji i plač Antuna Vrdoljaka
I u srijedu 9. lipnja reporteri Večernjeg lista, zajedno s kolegama iz drugih medija, ne napuštaju Cibonine prostorije. Pišu kako i toga dana vladaju “jedino konsternacija, tuga, bol i suze”, u klubu koji je Dražen Petrović dva puta doveo do naslova najbolje košarkaške momčadi Europe. Telefoni ne prestaju zvoniti. Večernji također javlja da je o “tragičnoj pogibelji najboljeg hrvatskog košarkaša obaviješten i predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, koji nikada nije krio da mu je Dražen Petrović miljenik”.
“Iz daleke Australije zvao je i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, ali ni on osim jecaja i plača ništa drugo nije uspio reći. Zovu znani i neznani iz Europe i Amerike provjeravajući vijest i nadajući se da će odnekuda stići demanti. Nažalost, istina je, Dražena Petrovića više nema. Mirko Novosel i brat Aleksandar Petrović stoti put prepričavaju događaje iz frankfurtske zrakoplovne luke preko koje su se naši najbolji košarkaši vraćali iz Poljske u Zagreb”, piše Večernji. Toga dana na stranicama našeg lista raspetljano je i klupko sazdano od slučajnosti koje je dovelo do nezamisliva ishoda.
“Dražen Petrović je s boarding kartom u ruci do zadnjeg trenutka dvojio, ući u zrakoplov ili poći s djevojkom u München i sutra zrakoplovom u Zagreb. lzabrao je drugu mogućnost, ali ostavio je otvorenim da u posljednji trenutak ipak dođe na zrakoplov. Zato njegova boarding karta nije stornirana; a zrakoplov je u polijetanju kasnio 40 minuta čekajući da se Dražen Petrović, čije su putne torbe bile u trupu zrakoplova, pojavi. Tek nakon objašnjenja Aleksandra Petrovića da njegov brat otkazuje let, zrakoplov se uputio prema Zagrebu. Oko 17.20 sati naši košarkaši prelijetali su područje Ingolstadta upravo u trenutku kada se dogodila tragična Draženova pogibija”, otkriva Večernji pozadinu tragedije.
Dan kasnije, u četvrtak, na naslovnici je objavljena najava prvog u nizu nastavaka feljtona “Kralj pod koševima” iz pera Marija Pečeka, a naš komentator Zlatko Mačešić objavio je kolumnu pod naslovom “Draženeeeee”. Evo kako je doživio Draženovu smrt. “Šokirani smo viješću o tragičnoj nesreći. Košarkaškog Mozarta nema više. Njegovi košarkaški akordi neće više puniti naša srca divnim melodijama, neće sokoliti suigrače, neće davati najljepše partiture hrvatskoj košarci. Ali, to će biti razlog više da mu se svi zajedno odužimo za ono što je dao našoj Hrvatskoj, europskoj i svjetskoj košarci, svima nama. Ponajviše svojim najbližima majci, ocu, bratu! Da, istina je, velikoga košarkaškog Mozarta nema više!”, piše Mačešić.
Istoga dana, u četvrtak u 17 sati, Dražen je ispraćen na posljednji počinak. Ispratile su ga tisuće poštovatelja, državni vrh predvođen predsjednikom Tuđmanom i cijeli košarkaški svijet: delegacije New Jersey Netsa, Reala, Cibone, Šibenke, NBA i Fibe. Tišinu koja se nadvila nad Mirogojem parali su samo bolni krici majke Biserke, koju su nad Draženovim grobom pridržavali sin Aleksandar i suprug Jole.
– Pitam se je li učinio nešto zbog čega je kažnjen, je li zgriješio, bio nepravedan ili... ali znam da nije. Još ne mogu vjerovati, ne zato što je moj sin, nego što je bio veliki čovjek. Pitam se je li tako moralo biti. Bilo mu je već dosta i Amerike, htio se skućiti, doći bliže nama. Rekla sam mu i ja: dosta si ti radio, sad je vrijeme da uživaš. Pitam se jesam li nešto slutila. Mislim da čak i jesam – jecala je Biserka Petrović.
Bio je to dan kada su i najviši mladići na svijetu, dvometraši, plakali kao mala djeca...
Nisu samo oni plakali.