Ante Aračić, glavni urednik Imotske krajine, čitatelj je Večernjeg lista pune 43 godine! Večernjak čita još od studentskih dana.
– U rujnu 1976. godine počeo sam studirati u Splitu i na splitskom Pazaru upoznao sam Antu Lizatovića, kolportera Vjesnika, odnosno i Večernjeg lista. Ante je bio dosta simpatičan čovjek, izvikivao je naslove, a oni su se najviše odnosili baš na Večernji list. Upoznali smo se, pomogao bih mu katkad kada je morao otići nešto kupiti ili pojesti, a ja sam ostajao kod novina. Kada bi se vratio gotovo mi je uvijek darovao Večernji list. Tada je Večernji list jedini imao format koji danas ima, a svi ostali Vjesnik, Sloboda Dalmacija, Oslobođenje, Borba, imali su veliki format. Čitao sam Večernji list, svidio mi se sadržaj i tako sam ga počeo svakog dana kupovati – priča Ante Aračić.
Znaju ga sve trafikantice u Imotskom jer svako jutro započinje dolaskom po svoj primjerak Večernjaka. Što se tiče sadržaja svog omiljenog lista, kaže da ga kao novinara sve zanima, a kao Imoćanin osobito rado čita tekstove svojih poznanika i prijatelja Petra Grubišića, Milana Ivkošića, Tihomira Begića...
– Malo me smeta što nema dovoljno lokalnih vijesti iz Imotskoga, Makarske Vrgorca... – kaže Aračić. Ipak i dalje čita Večernji list.
– Čitam ga svaki dan zbog ljudi koji pišu, tematike kojim se bave i što su malo desniji od ostalih dnevnih novina – mišljenja je Ante Aračić koji je svojedobno bio i Večernjakov dopisnik iz Imotskog.
– Žao mi je što nisam donio članke koje sam objavljivao, sve ih čuvam – kaže Aračić i napominje kako nije lako biti lokalni dopisnik. Što zbog lokalnih političara, što zbog međuljudskih odnosa u sredini u kojoj se svi znaju.
– Uvijek bježim od crnih tema, volim pozitivno istaknuti, ali zbog nečega čitatelji više vole crne vijesti. Sjećam se da je i Ante Lizatović na pazaru uglavnom izvikivao naslove iz Crne kronike Večernjeg lista – govori Aračić čiji glas u Dalmaciji i BiH svi dobro prepoznaju jer je dugogodišnji dopisnik Radio Splita.
Iza sebe ima 45 godina novinarskog staža i vodi zanimljivu statistiku.
– Na Radio Splitu bio sam vanjski suradnik 36 godina od 1976. do 2012. Imao sam 8560 javljanja uživo. Isto tako, u tom razdoblju imao sam 3150 javljanja uživo za Radio Posušje, 4100 za Radio Imotski, gdje sam vodio humorističku emisiju, zvala se Čvoka, 150 emisija je emitirano, a imao sam 550 javljanja za Hrvatski radio Herceg-Bosne za vrijeme Domovinskog rata. Ukupno oko 12.000 javljanja ili desetak tisuća priča iz Imotskog – ponosan je Ante Aračić.
Najaktivniji je bio za vrijeme Domovinskog rata. Kada je raketiran odašiljač Biokovo samo u jednom danu imao je 14 javljanja na Radio Splitu. Bio je i ratni reporter.
– Prošao sam, uglavnom s imotskim postrojbama, 3. imotskom bojnom koja je bila u sastavu 4. gardijske brigade i 115. bojnom, ratišta od Konavala do Maslenice, a obišao sam ratišta oko Jajca, Livna i Tomislavgrada – prisjeća se Aračić.
Prvi tekst je objavio 1974. u Imotskoj krajini koja izlazi od 1970. godine, gotovo 50 godina.
Novinarstvo se u tih pola stoljeća jako promijenilo, a Ante kaže da za njega internet nikada neće moći nadomjestiti papirnata izdanja.
– Ja sam stara garda, dvije godine do mirovine, meni je draže kada mi novina u ruci ''šuška''. Ali eto, internet i portali sve su zastupljeniji, novina izlazi jednom u 24 sata ili kao Imotska krajina jednom mjesečno, a portali objavljuju vijest čim se dogodi. Zato drukčije pišeš za portal, drukčije za novinu. I ja surađujem s nekim lokalnim portalima, recimo Podbablje.com – kaže Aračić.
Imotska krajina u početku je zamišljena kao pismo od kuće namijenjeno gastarbajterima diljem svijeta, jer gotovo da nema države u kojoj nema Imoćana. Unatoč današnjoj brzini širenja vijesti i internetskim portalima, Imotska krajina do danas se zadržala i ima svoju publiku. List izlazi mjesečno, a bavi se i publicistikom. Do sada je izdano 56 knjiga u zavičajnoj biblioteci čiji urednik je Mladen Vuković.
Kakva će biti sudbina Imotske krajine nakon što Ante Aračić ode u mirovinu, teško je prognozirati, ali njezin glavni urednik nada se da će i dalje opstati.
– Žilavi smo mi kao i vi. Sjećam se, Lizatović je svako jutro na pazaru prodavao po 500 primjeraka Večernjaka i sve bi otišlo do 11 sati. Sad ne znam koliko se prodajete po kioscima, ali jasno mi je da više nije tako, ali unatoč portalima, pa i portalu Večernjeg lista, novine se i dalje čitaju. Uvjeren sam da će tako i ostati – zaključuje Aračić.
A ja od 1967 godine.