U Hrvatskoj nema mafije, ona postoji samo na Siciliji. Proizlazi to iz pravomoćne sudske presude i izjave jednog od nekadašnjih ministara policije. No ako u Lijepoj našoj nema mafije, tko
su onda svi oni "čvrsti" dečki koji s vremena na vrijeme kao sumanuti
pucaju jedni po drugima, ne birajući ni mjesto ni vrijeme? Tko su ljudi
zbog kojih su Zagreb, a i većina drugih gradova, postali nesigurni za
život te bi se u njima, vjerojatno u sklopu turističke ponude, uskoro
mogle nuditi i pancirne košulje?
Ako u Hrvatskoj nema mafije, u što građane ove države već
godinama uvjeravaju političke, policijske i pravosudne
glavešine, kako je onda moguće da nevini građanin Zoran
Domini padne kao usputna žrtva mafijaških obračuna?
Još bolje, kako je moguće da za ispaljivanje projektila iz
ručnog bacača u centru grada i smrt građanina Dominija ni nakon sedam
godina nitko nije kriv?
Nesposobna država
Pitanja su to koja godinama postavljaju porezni obveznici. I isto tako
godinama na njih nitko ne daje odgovore. A kako bi i dao kad je državni
aparat očito nesposoban da se uhvati u koštac s
"poduzetnicima" koji krvavi novac stečen kriminalom sada ulažu u
legalne poslove. Dovoljno je prolistati statistike kojima se policija
tako rado diči. A one pokazuju da je samo u Zagrebu, od 1993. do danas,
bilo 19 mafijaških obračuna sa smrtnim ishodom.
Od tih obračuna, u kojima su suprotstavljeni klanovi jedni na druge
jurišali svom raspoloživom teškom artiljerijom,
na kojoj bi im pozavidjele i omanje vojske, za čak 16 ubojstva može se
reći da su neriješena. Točnije, u 12 slučajeva, od kojih
prvi datira iz već davne 1993., počinitelji su nepoznati, dok je u
ostala četiri država uspjela nekog optužiti. No razvikane priče, poput
likvidacija Ivana Šakote, Sphejtima Taqija, Željka
Šobota, pa čak i Vjeke Sliška, kao mjehur od
sapunice rasplinule su se na sudu. Za likvidacije prve trojice sudilo
se nekima od optuženih u tzv. zločinačkoj organizaciji, maratonskom
procesu koji je trajao tri godine i koji je trebao pokazati da je
država sposobna za obračun sa svim pipcima mafijaške
hobotnice.
No, nakon tri godine spektakularnog suđenja, u koje su uloženi milijuni
poreznih obveznika, priča je ostala bez završetka. Ubojstva
Šakote, Taqija i Šobota, koje policija smatra
riješenim slučajevima, pravosudno su ostala nedorečena jer
nema dokaza. Točnije, opipljivih i kvalitetnih dokaza koji bi doveli do
osuđujućih presuda.
Ubijen pred policijom
Uvidom u te iste policijske i pravosudne statistike, ispada da je
država sposobna pobijediti organizirani kriminal samo onda kad se on
sam za to pobrine. Pa tako, primjerice, nije bilo teško
razriješiti ubojstvo neokrunjenog kralja podzemlja Zlatka
Bagarića kad su smrtonosni hici u njega ispaljeni pred policajcima,
koji su ga privodili zbog cjelonoćnog divljanja po lokalu braće Rodić.
Još je lakše bilo riješiti ubojstvo
Veselina Marinova, kad se Vinko Žuljević Klica s pištoljem
sam došetao u policijsku postaju. Baš kao
što se sam predao i Zdravko Šiškić,
nakon što je zbog rasprave o novcu usmrtio Ivana Mirka
Krpelnika.
Sliškov ubojica, pak, i sam je ubijen na trgu u
središtu grada, prepunom svjedoka, odmah nakon
što je pucao u Sliška. No puno je teže bilo
doznati tko stoji iza likvidacije. To je pitanje na koje ni
šest godina nakon smrti kralja poker-automata nije
odgovoreno. Dapače, nedavno je jedan od atentatora, Marko Nikolić, na
ponovljenom suđenju nepravomoćno oslobođen. Kako je moguće da netko
prvi put bude osuđen na 30 godina zatvora, a drugi put bude oslobođen?
Odgovor ?e možda dati treće suđenje. Pod uvjetom, naravno, da ga bude.
S druge strane, iz ono malo donesenih presuda može se
iščitati da se zločin isplati.
Jer kako drukčije tumačiti male kazne, oslobađajuće presude koje
klasične likvidacije tumače kao prekoračenje nužne obrane ili pak
presude koje moraju biti oslobađajuće jer su dokazi traljavo ili
nezakonito prikupljeni? Kad se sve to uzme u obzir, zapravo se nitko u
ovoj državi ne bi trebao čuditi što se mafijaši
nikoga ne boje. Ne trebamo se čuditi što
nekadašnji protagonisti novinskih crnih kronika postaju rado
viđeni gosti na džetseterskim zabavama ili čak postaju dijelom
ekonomske, pa i političke elite. Ne bi se trebalo čuditi što
su dečki s vrućeg zagrebačkog asfalta, nekadašnji prvi
ešalon, postali životni uzor novoj, brutalnijoj i mlađoj
generaciji kriminalaca.
Jer dok god policijski i obavještajni aparat, poput nojeva
zabija glavu u pijesak, čekajući da se pripadnici suprotstavljenih
klanova međusobno pobiju, ti novi mafijaški klinci zaista se
nemaju koga bojati. Uz nespreman i nesposoban policijski i
obavještajni aparat, lišen insajderskih
informacija i opterećen kadrovskim križaljkama nakon svakih izbora,
bojati se očito moraju samo građani. Jer prošlotjedna
pucnjava na Prisavlju pokazuje da je samo pitanje dana kad će Hrvatska
dobiti novog Zorana Dominija.
MAFIJA BEZ KAZNE