Kontekst je pomalo abrahamovski. Zbivanja su se zgusnula oko vremena trojice pojedinaca baš na abrahamovski način. Prvo po godinama. Fra Bonaventura Duda umro je u 94. godini, albanski kardinal Ernest Simoni Troshani pohodio je Međugorje u 89. godini, a fra Jozo Zovko obilježio 50. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja. Sva trojica su gorostasi svoga vremena, koji su svojim proročkim duhom i držanjem obilježili cijelu jednu epohu. Koju su, da bude zanimljivo, najvećim dijelom zajednički baštinili u komunizmu, koji je njihovu vjeru istalio i pročistio do čistoga zlata. Baš onako abrahamovski. I to samo zato što su se poput praoca vjere Abrahama znali onim biblijskim “Evo me!” odazvati pozivu kojega su čuli u jednom trenutku svoga života i ostati mu vjerni do kraja.
P. Bonaventura Duda bio je jedan od nosivih stupova biblijske i teološke misli Katoličke crkve u Hrvatskoj upravo u vrijeme komunizma. Dakako i kasnije. Uz najsnažnije teologe svoga vremena (Tomislava Šagi Bunića, Josipa Turčinovića, Vjekoslava Bajsića i drugih) u temelje vjere hrvatskog naroda uzidavao je onu najpouzdaniju pouzdanost upravo u nesigurnim i po vjeru lošim i olovnim vremenima. Bilo je to, premda zavijeno u franjevačku skromnost i malenost fra Dudina ophođenja, herojstvo nad herojstvima u svoje vrijeme, na kojemu su stasale generacije i generacije svećenika i teologa, redovnika, redovnica i vjernika laika.
U isto vrijeme, kolega fra Bonaventure Dude, Albanac Ernest Troshani, slavio je iz dana u dan, u zatvoru komunističkog diktatora Envera Hoxhe, misu tek s kapljicom vina na dlanu i mrvicom kruha. Triput osuđen na smrt vješanjem, kasnije “pomilovan” na 28 godina zatvora i čišćenje kanalizacije, nije se dao slomiti u svojoj vjeri i zanijekati povezanost s papom i Crkvom u Rimu, zbog čega mu se papa Franjo odužio kardinalskim grimizom, napravivši presedan u slučaju tog običnog svećenika, jer je kardinalska čast u pravilu rezervirana za nadbiskupe.
I Troshani se, kao i p. Duda, svećeničkom pozivu odazvao kroz franjevački red. Baš kao i legendarni međugorski župnik fra Jozo Zovko, kojega su komunisti svega mjesec i pol dana nakon početka međugorskih ukazanja, 17. kolovoza 1981. uhapsili i osudili na trogodišnji zatvor. Ni fra Jozo, baš kao ni p. Duda ni don Ernest, nije se dao slomiti, jer je znao da bi njegovim slamanjem bila slomljena sama Crkva, koja u međuvremenu u Međugorju izrasla u katedralu našega vremena. Život njih trojice, koji naizgled nije imao konkretnih dodirnih točaka u njihovim međusobnim susretima, stavljen u ovaj “abrahamovski kontekst”, poruka je Crkvi za vrijeme koje dolazi. Poruka je to nepokolebljive vjere i odgovora na Božji poziv, evanđeoske hrabrosti i neustrašivosti, koju svijet, a ni Crkva, čak niti ne moraju odmah prepoznati. Nego tek polako i s vremenom, otkrivajući snagu vjere kojoj su se oni odlučili u svome životu odazvati.
