Beskrajni dan. Baš tako, poput filma u kojem lik koji glumi Bill Murray stalno proživljava jedan te isti dan, izgledaju spektakularne policijsko-pravosudne akcije u kojima se već godinama diljem zemlje uhićuju bivši premijer, ministri, gradonačelnici, gospodarstvenici, nogometni menadžeri, liječnici, profesori, poreznici....
Jer svaka od navedenih akcija u posljednjih 10-ak godina, u kojoj je glavna “zvijezda” bila neka VIP osoba, počela je isto. Prvo smo imali uhićenja pod svjetlima medijskih reflektora, zatim pretrage podsljemenskih vila iz kojih su istražitelji iznosili bogate kolekcije umjetničkih djela ili preparirane egzotične životinje i trofejno oružje, a sve je završeno prepratama na ispitivanje prvo u tužiteljstvo, a zatim i sucu istrage, koji je brzopotezno uglednike slao u Remetinec. Javnost je taj medijsko-policijsko-pravosudni cirkus u pravilu pratila ponekad sa zanimanjem, a ponekad s ogorčenjem. Jer takve situacije, nemojmo si lagati, bile su prilika da se tzv. mali ljudi naslađuju gledajući dojučerašnje nedodirljive pripadnike političko-ekonomskih elita koji nam svojim odlukama kroje živote i sudbine, kako s lisicama na rukama defiliraju pred TV kamerama. A kada bi dojučerašnji nedodirljivi član političko-ekonomskog VIP društva završio u Remetincu, zamijenivši preko noći luksuznu vilu skučenom ćelijom, naslađivanje običnog puka bilo bi na vrhuncu. I trajalo bi obično do trenutka u kojem opisani moćnik izlazi iz Remetinca uz milijunsko jamstvo, dokazujući da je, iako poslan iza rešetaka, moćnik i dalje moćnik.
Početno likovanje javnosti, izraubane svakodnevnom borbom za golo preživljavanje, dodatno bi splasnulo kada bi nakon godina mrcvarenja po sudovima, tijekom kojih bi se slušalo o ukradenim milijunima, zapetljanim i teško razumljivim financijskim transakcijama i basnoslovnom osobnom bogatstvu za čije porijeklo nisu predočeni nikakvi dokazi, junak ili junakinja naše priče iz sudnice izišao kao neosuđena osoba. I to uglavnom zahvaljujući bilo pravnim manevrima svojih elitnih odvjetnika bilo nesposobnosti tužitelja koji ono što se javno zna nisu uspjeli pretočiti u dokazivu optužnicu ili pak konformizmu, a ponekad i nesposobnosti hrvatskih sudova.
Personifikacija kapitalizma
Opisani scenarij, barem do onog dijela koji se odnosi na slanje moćnika u Remetinec, nije izostao ni u ovotjednom slučaju Agrokor, novoj majci svih afera. Jer ovaj put se na meti istražitelja našao Ivica Todorić, najmoćniji hrvatski poduzetnik, kojem su vlast i politika u proteklih 25 godina omogućile da praktički postane vladar Hrvatske. Gazda, kako su mu tepali iza leđa, svijet je promatrao ne iz podsljemenske vile već iz pravog dvorca, kojeg se dokopao na suspektan način. O njegovoj volji ovisile su i ovise sudbine 60.000 ljudi i njihovih obitelji zaposlenih u koncernu Agrokor, ali i kompletna hrvatska ekonomija. On za sada sa sigurne distance promatra kako se njega, njegove sinove, zeta i suradnike sumnjiči za niz koruptivnih djela u kojima se šteta mjeri u milijardama kuna. Na teret mu se tako, najjednostavnije rečeno, stavlja da je krivotvorio poslovne rezultate Agrokora, godinama ih prikazujući boljima no što su bili, pri čemu je izvodio običnom puku teško razumljive financijske malverzacije. I pri svemu se, navodi se, zajedno s cijelom obitelji, dobro zabavljao gomilajući osobno bogatstvo, ljetujući i zimujući na račun Agrokora, koji je Todorićima osim putovanja plaćao i safarije u Africi, najam privatnih zrakoplova ili rekonstrukciju velebnih vila u vlasništvu obitelji.
Početkom kaznenog progona protiv Todorića, zapravo je počeo ne samo pad jednog tajkuna čije se poslovno i obiteljsko carstvo urušilo zbog krivih procjena ili megalomanskog širenja poslova, već je to i mogući početak demontaže cijelog jednog sustava koji je Todoriću omogućio da postane to što jest. No, hoće li se demontaža tog sustava stvarno i dogoditi? Politika i sve hrvatske vlade unatrag 20-ak godina omogućile su Todoriću da postane najveći gospodarstvenik u zemlji, ali i najveći generator nelikvidnosti u Hrvatskoj. Tako tipično hrvatski, kako ispada prema pravosudnim tvrdnjama, Todorić je spadao u onu skupinu ljudi na koje se zakoni ove zemlje nisu primjenjivali, pa je tako sebi, bez straha da će ga zbog toga netko makar prozvati, a kamoli kazniti, mogao dopustiti da ne plaća dobavljače na vrijeme. Mogao si je dopustiti da isporučenu robu ne plaća mjesecima pa čak i godinama. Mogao si je dopustiti da ga dobavljači kreditiraju, umjesto da on njima plaća ono što su mu isporučili. Mogao si je dopustiti da svojim podređenima naređuje da godinama vode kreativno knjigovodstvo. Kao što su si oni, s njim za leđima, mogli dopustiti da na upozorenja revizora kako su potrebni ispravci u financijskim izvješćima, mrtvi-hladni kažu da se ispravci na Agrokor – ne odnose. Todorić si je mogao dopustiti i da napravi štetu veću od milijardu kuna, za što ga sada sumnjiče, a da ga nitko u ovoj državi – od poreznika preko nadzornih agencija i kreditora pa do ministra financija u vladama različitih političkih prefiksa, ne pita, što bi se reklo, za zdravlje.
Sve navedeno za što ga terete Todorić si je mogao dopustiti jer je bio personifikacija kapitalizma na hrvatski način. Tko su bili zaslužni pojedinci, odredila je, naravno, politika. Kao što je politika stvorila i okruženje za grabežni tip kapitalizma na hrvatski način u kojem postoje samo prava gazda na bogaćenje, a radnici su svedeni manje-više na one koji trebaju biti sretni što rade za mizernu crkavicu, ako uopće imaju sreće da je prime. Primjer tog i takvog kapitalizma bio je donedavno nedodirljivi Todorić, koji suočen s urušavanjem svog carstva danima sa svog bloga, s nekog mjesta na kojem je još uvijek nedostupan hrvatskom pravosuđu, puca po Vladi iz sveg oružja, vrišteći da je žrtva politički montiranog progona. S obzirom na to da su ga politika i političari svih boja stvorili te mu omogućili da stekne sve što ima, ali i da bez sankcija godinama posluje tako da napravi štetu od najmanje milijardu kuna, takve su optužbe pomalo smiješne. Jer da politika stoji iza tek započetog kaznenog progona Todorića, to bi zapravo značilo i da je politika, metaforički rečeno, voljna procesuirati samu sebe. I u nekom trenutku na optuženičku klupu dovesti sve bilo bivše, bilo aktualne šefove banaka, guvernere, ministre i premijere koji su Todoriću tijekom 20-ak godina omogućili da stekne svoje carstvo.
No kako živimo u Hrvatskoj, a ne u nekoj uređenoj državi, u kojoj bi progon političkog kriminala poslužio kao katarzično čišćenje društva, satisfakcija javnosti i put prema pravdi, takav je scenarij teško zamisliv. Jer da je zamisliv onda bi se i politika i država i pravosuđe odavno obračunali sa svima koji su osobno bogatstvo stjecali na sumnjive načine, nikada zapravo ne objasnivši kako su stekli onaj prvi famozni milijun iz kojeg su poslije izgradili poslovno carstvo. U situaciji u kakvoj je sada Todorić prije njega bili su i Miroslav Kutle, Josip Gucić i Ivan Radošević, sve odreda politički miljenici u jednom trenutku, a optuženici za ozbiljan kriminal u drugom. I sva trojica se, baš poput Todorića sada, mogu “pohvaliti” činjenicom da su spas od pandža hrvatskog pravosuđa pronašli u inozemstvu, prvi u BiH, drugi u Srbiji, treći u Njemačkoj. Ako su njih trojica mjerilo, a na žalost jesu, kako se hrvatsko pravosuđe i politika obračunavaju s gospodarskim kriminalom, Todorić već unaprijed može biti miran. Čekaju ga godine povlačenja po sudnicama, postupci bez kraja i konca koji rijetko završavaju ikakvim, a kamoli pravomoćnim sudskim presudama.
Ozbiljna strategija obrane
Ta tri slučaja eklatantni su primjeri nesposobnosti pravosuđa da se efikasno obračuna s korupcijom i gospodarskim kriminalom, a prvenstveni razlog tome je izostanak političke volje da se ta problematika pravosudno riješi zauvijek donošenjem kvalitetnih zakona te nekom vrstom ujednačene kazneno-pravne strategije. U Lijepoj Našoj političari su samo deklarativno borci protiv korupcije, dok ona istodobno metastazira u sve pore društva, postajući općeprihvaćena činjenica, oko koje se nitko više previše ne uzbuđuje. Osim toga, borba protiv korupcije hrvatskoj je političkoj eliti bila bitna samo dok su trajali pregovori za ulazak u EU, jer je procesuiranje korupcije, pogotovo one političke, bilo sastavni dio zahtjeva iz 23. poglavlja. Onog trenutka kada je Hrvatska postala članica EU, borba protiv korupcije nikome više nije bila bitna, osim kao deklarativna mantra od jednog do drugog medijskog uhićenja. Stoga je Todorićevo blogiranje u kojem sebe pokušava prikazati kao žrtvu zločeste politike i još zločestijih političara samo dobar spin i još bolja strategija njegove buduće obrane. Da je to strategija njegove obrane, odmah nakon informacije da se našao na meti istražitelja, potvrdila je i njegova braniteljica Jadranka Sloković, koja je i prije no što je vidjela spis, koji već sada broji 40.000 stranica kazala: - Uhićenje bivših čelnika koncerna Agrokor početak je političkog obračuna s Todorićem.
Koliko takva strategija obrane može biti djelotvorna u borbi protiv optužbi za ozbiljan kriminal, Todorić može učiti od Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Marine Lovrić-Merzel... Svi oni u trenucima kada su im stavljene lisice na ruke tvrdili su da su žrtve montiranog političkog progona. Mantra je to koja je postala učestala proteklih godina u hrvatskim sudnicama, a jedina joj je svrha bila skrenuti pozornost javnosti s navoda optužnica. Sudovi su rijetko prihvaćali teze optuženih da su žrtve političkog progona, no istodobno nisu baš vjerovali ni tezama tužiteljstva o počinjenoj korupciji ozbiljnih razmjera. Rezultat svega toga neka je vrsta, usudili bismo se reći, trulog kompromisa, u kojem su pravomoćne osuđujuće presude krupnim ribama nešto poput Jetija: svi znaju da bi mogle postojati, no nitko ih nije vidio odnosno dočekao. Sudnice su se pretvorile u pravosudna bojišta u kojima tužiteljstvo i obrane jedni po drugima tuku iz svega raspoloživa oružja, pri čemu se jedna strana koristi pozicijom moći koja proizlazi iz postojećih zakonskih odredbi, a druga legalnom opstrukcijom sudskog postupka. Ono što im se događa pred očima i ušima suci uglavnom nemoćno gledaju, počesto birajući donošenje kompromisnih presuda, za koje i prije no što ih izreknu znaju da neće preživjeti na višem sudu. A ako se koji put i donese nekompromisna presuda, onda su tu Vrhovni i Ustavni sud koji svojim kontradiktornim odlukama unose konfuziju u ionako konfuzni pravosudni sustav. Posljedica svega toga je sve veće nepovjerenje građana u sposobnost hrvatskog pravosuđa da se brzo i efikasno obračuna s devijacijama koje razaraju društvo.
Što će vidjeti svizac?
Procesi protiv optuženika za korupciju ozbiljnih razmjera tako umjesto da posluže katarzi društva i raščišćavanju sistemskih devijacija, zapravo postaju dokaz nesposobnosti hrvatskog pravosuđa i nevoljnosti političkih elita da stvore bolje i pravednije društvo u kojem bi se napokon znalo da je lopov lopov, bilo da je ukrao jednu kunu ili milijardu kuna. No da bi se do toga došlo, potrebno je prvo promijeniti kompletnu paradigmu društva u kojem živimo, što će se, na žalost, teško dogoditi u zemlji u kojoj se zakoni donose brzinom svjetlosti i bez konzultacija sa stručnom javnosti, u kojoj pred zakonom ipak nismo svi jednaki, iako bismo trebali biti, te u kojoj se umirovljenicu zbog neplaćenog računa od stotinjak kuna ekspresno pošalje u zatvor, a za netransparentno trošenje milijuna državnih kuna kazna je društveno korisni rad.
Stoga se, u svjetlu svega toga, već sada sa sigurnošću može reći da će tek započeti kazneni progon protiv Todorića biti samo još jedan medijsko-pravosudni cirkus koji će se po javnom prostoru razvlačiti godinama, prije no što ga prekrije prašina nekog drugog, razvikanijeg slučaja. U tom razdoblju javnost će možda doznati neke pikanterije iz života osumnjičenog Todorića, vjerojatno će se sablažnjavati visinom počinjene štete, slušat će nerazumljive priče o bilancama te na kraju možda, iako malo vjerojatno, i doživjeti demontažu jednog trulog sustava koji je jednom čovjeku omogućio da postane neprikosnoveni gospodar kompletne hrvatske ekonomije. Drugim riječima, teško da će svizac iz filma s početka teksta u predstojećem pravosudnom raspletu priče o Agrokoru ikada vidjeti svoju sjenu.
