Rijetko možemo predvidjeti kako će se netko ponijeti u okolnostima koje se mijenjaju i uzajamno osporavaju. Što je ovaj ili onaj zastupao ili branio jučer, a što – i kako – brani i zastupa danas ? “Pa ovaj ili onaj jučer je zastupao i branio ideje i stavove posve različite od onih koje danas zastupa i brani”, česta je takva konstatacija, može se reći, avaj, i banalna. Toliko nam primjera iskrsava pred oči, koji nas navode da gubimo povjerenje u poštenje i moral. Zašto smo javno branili ovoga ili onoga, da bismo uvidjeli na kraju – ako je to doista kraj – kako nismo bili u pravu. Jer “ovaj ili onaj” to ne zaslužuje? Jesmo li pružili krivu sliku čitateljima, obmanuli ih i možda izigrali njihovo povjerenje?
Nekad se doista valja ispričati…
Što su mentalni komunisti
Čitajući četiri dijela opširnoga uratka koji je Ivan Aralica objavio u “Večernjem listu” (11.-14. XII. 2013.), osjećao sam doista potrebu da se ispričam: je li to onaj isti pisac kojeg sam pokušavao braniti od samovolje politike? Neka mi oproste čitatelji ovih redaka. Možda sam neke od vas navodio nekoć na krivu prosudbu pokušavajući zaštititi, među inima, i Ivana Aralicu.
Spomenuti autor napada još jednom, nakon tolikih drugih koji su to već obavili, ostatke komunizma (je li to u nas uopće bio komunizam, usporediv sa staljinizmom kojem smo se suprotstavljali – to je drugo pitanje). Aralica potpuno niječe Titove zasluge i osuđuje bez priziva predvodnika antifašističke borbe – smetnuvši s uma tko je vratio Hrvatskoj Istru s otocima i gradovima te, uz ostalo, promijenio sliku koju su zamračili pred svijetom ustaški zločini. Ivan se Aralica obrušava osobito na “mentalne komuniste” (što mu tu znači “mentalni”?). Traži uz to maksimalnu “lustraciju” – zamjera čak i Franji Tuđmanu, kojemu je bio odanim savjetnikom, što nije dovoljno “lustrirao” komuniste, kao što su to učinile najzaostalije zemlje u Evropi, Aziji ili Africi; Aralica ističe posebno krivicu “jugoslavenstva” u dva svjetska rata i mogućnost da upravo ono, to srušeno jugoslavenstvo, potakne čak i “treći svjetski rat”, valjda planetarni. Ispunio je četiri nastavka bjesomučnim osudama, svaki od gotovo dvije novinske stranice, ne vodeći računa podsjeća li možda to na tridesete godine u nacističkoj Njemačkoj ili pak u staljiniziranoj Rusiji… Da pojasnim još jednom zašto se u ovoj prilici ispričavam.
U vrijeme dok su Araličine knjige bile (privremeno) uklanjane iz knjižarskih izloga, dobio sam poziv da na programu TV Zagreb govorim 5-6 minuta o aktualnim pitanjima kulture. Posvetio sam ih Aralici i stao u obranu njegovih ranih radova. Možda sam tako potaknuo interes nekog čitatelja za pisca koji danas traži lustracije, kakve lako dovode do represije, progona ili čak, ne daj bože, neke vrste genocida. To je razlog što se, eto, ispričavam.
Imalo je odjeka
Ispričao bih se za još jedan “slučaj” (to se u mojoj mladosti nazivalo slučajevima). U Zadru je obilježena obljetnica Francuske revolucije i “ilirskih provincija” koje je Napoleon priključio svome carstvu . Skup je bio međunarodni, s posebnim angažmanom francuske diplomacije. Među uzvanicima koje su odabrali zadarski polit-rukovodioci nije bilo Ivana Aralice premda neki njegovi rani radovi opisuju te “ilirske” pokrajine i njihove stanovnike na našim prostorima. Došao sam iz Zagreba u Zadar kako bih zatražio od “nadležnih” objašnjenje. Nisam ga dobio pa sam, nakon dana provedenog s Aralicom, napustio simpozij u znak protesta. Sačuvao sam Araličinu knjigu s dobroćudnom posvetom. To je ipak imalo stanovita odjeka među sudionicima skupa. Pročulo se koliko je moglo. Smatrao sam u to vrijeme – a i danas tako mislim – da vlast valja upozoravati i davati joj packe kad god pogriješi. Takvi su me stavovi razveli od partije, prijašnje i sadašnje, bilo koje. Nikad mi nije palo na pamet da podržavam ma kakvu “lustraciju”, pogotovo onu koja lako prerasta u prisilu ili represiju, u bespravlje ako ne i genocid. Očito sam ponekad izabirao krive ljude vjerujući da zaslužuju podršku ili obranu. To je razlog što pišem ovu ispriku. Želio sam bolje, više, drukčije: pravo na razliku. Teško se liječim od takve želje…
Ako počne treći svjetski rat, kakav naslućuje u našem brlogu Ivan Aralica, bivši savjetnik predsjednika Republike (Franje Tuđmana), akademik i nekadašnji član Komunističke partije Jugoslavije, neću biti na istoj strani s njim. Za to se ipak ne ispričavam.
Matvejeviću, za nekoga tko je uspio napisati relativno dobra djela, tko ima status univerzitetskoga profesora, Vaša su obrazloženja i argumenti protiv lustracije - zastrašujuće glupi. Uistinu mi je žao reći za stavove starijega čovjeka ovo, ali - bilo bi cinično ne reći. Drugo, u vrijeme kada ste nekažnjeno mogli braniti Aralicu i neke druge književnike što često volite isticati - nekažnjeno se ništa nije smjelo raditi, pogotovo na javnoj sceni. To su mogli raditi samo odabrani i silno, silno zaštićeni! Prema tome, danas navoditi kako ste sedamdesetih godina svoj realni javni i politički utjecaj koristili isključivo iz humanih poriva i za autsajdere u komunističkome poretku, je razumnim ljudima samo dokaza da to ne biste smjeli navoditi jer jako se optužujete time. Čovjek ste u godinama, pa ne priliči Vas više izlagati mimo onoga što si sami činite. Ako ste branili Vladu Gotovca ili Ivana Aralicu, a oni završili u zatvorima tadašnjega poretka, malčice je čudno da ste vi ostali tako - slobodni i razdragani!