K ako sjećanje na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja 21 godinu kasnije ne bi proteklo mirno pobrinuo se Ivan Penava, kada je na tiskovnoj konferenciji u osvit obljetnice obavijestio svekoliku domaću i ne samo domaću javnost da je Vukovar postao “epicentrom kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije”. Vukovarski gradonačelnik, sasvim sigurno, ima razloga za nezadovoljstvo.
Čak i oni kojima nedostaje podudarnih točaka s Penavinom politikom morali bi pronaći načina i razumjeti njegove nepredvidljive, često i reakcije očajnika, znajući da ne može biti lako iščekivati pravdu tolike godine i pritom svakoga dana na ulicama grada heroja na hrvatskom istoku slušati vapaj žrtve zločina bez kazne. Iz bliskog ali istodobno i dalekog Zagreba, koji se nerijetko samo pretvara da poznaje vukovarsku svakodnevicu, često se čuje zgražanje zbog činjenice da vukovarska – hrvatska i srpska – djeca pohađaju odvojene škole. I sam Penava upozorio je tako da izvođenje hrvatske himne učenici Srednje tehničke škole Vukovar, koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku, prate sjedeći pa za to okrivio “sustav koji im je to omogućio”.
No, što je za tu djecu, kao i za stvarnu pomirbu pa, evo, i mirnu reintegraciju 21 godinu kasnije učinio sam Ivan Penava koji već godinama čini taj famozni sustav? Je li doista pomogao miru, suživotu i okretanju budućnosti ili mu konstantno tinjanje nepovjerenja pa i otvorenog neprijateljstva između dva naroda pomaže smislenijom učiniti ili pak ojačati vlastitu političku platformu? Jer... da je s pozornice 13. listopada dopustio jednoj jedinoj srpskoj obitelji da s javnošću podijeli svoju kalvariju, kome bi na idućim izborima trebao ovaj i ovakav Ivan Penava? U konačnici, zašto Ivan Penava ne vrati iskaznicu HDZ-a i ne okuša se, sa svojim znatno radikalnijim stavovima, kao slobodni strijelac? No, na pitanje novinara misli li napustiti HDZ, nije želio odgovoriti pa lakonski dodao neka ga to pitaju nekom drugom zgodom, a nije želio odgovoriti ni na pitanje treba li HDZ raskinuti koaliciju s SDSS-om na državnoj razini, iz čega se dade zaključiti da se stranke koja ga je i dovela na poziciju, do daljnjega, neće odreći iz posve pragmatičnih razloga.
A da nije pragmatičan, zašto bi baš danas, tri godine kasnije, mahao optužbama da je Milorad Pupovac još 2016. nakon izricanja pravomoćne presude posjetio osobno u zatvoru ratne zločince s ukupno 138 godina zatvorske kazne, a ovaj pak jedva dočekao da mu uzvrati i da otpočne novi verbalni rat? I kakva je korist običnim ljudima od Penavine i Pupovčeve zaoštrene retorike i koliko će se tako otvoriti radnih mjesta? Na žalost, svaki put kada Vukovar pomisli graditi svoju budućnost drukčije no sjećanjem na prošlost politika će – nacionalna podjednako kao i lokalna – ubrzo otjerati svakog potencijalnog investitora,kao i mladog čovjeka koji je pomislio upravo ovdje saviti svoje gnijezdo. Ovakvu huškačku pomoć Vukovar ne treba, kao ni politiku kojoj je žrtva uvijek samo sredstvo, a nikada krajnji cilj. A ako je Vukovar uistinu “epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije” što je za to vrijeme radio ili točnije, što to nije radio, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava?
Renatice draga, smeta te Penavina istina?