Kažu ljudi, važan je prvi dojam. Za Anu Dragičević to ne vrijedi. Dok je išla prema meni preko riječkog Korza i pružala mi ruku, prvo što sam pomislila je da je to lijepa djevojka i kako izgleda mlado. Nitko joj ne bi dao 27 godina. Ali dok je uz kavu pričala svoju užasnu priču, bilo je jasno da tu ima materijala za pet života. Ana je djevojka koju su roditelji poslali u Psihijatrijsku bolnicu Lopača, navodno zbog ovisnosti, iako je, kaže Ana, razlog bio što su doznali da voli cure. I u kojoj je ostala dugih pet godina. Ani je tada bilo samo 16 godina. Išla je u prvi razred umjetničke srednje škole, bila je sretno zaljubljena, imala je prijatelje... A onda je ostala bez svega. Noćna mora počela je onog dana kada je posjela roditelje i rekla im da je lezbijka, da je zaljubljena i da ima djevojku.
Privela me je policajka
– Otac je poludio, nije se nikako s tim mogao složiti. Vrijeđao me, govorio da je to bolesno, da toga neće biti u njegovoj kući. Majka je slično reagirala, a ni moje dvije starije sestre nisu me podržale – rekla je Ana. Znala je, kaže, kakvi su, kakva su im razmišljanja, ali ni u snu nije pomislila da bi svom djetetu mogli tako okrenuti leđa. U to je vrijeme znala bježati od kuće. Bio je to jedini način da bude s djevojkom. Voljele su se. Jednog dana, baš dok je bila u bijegu, dok je s djevojkom izlazila iz autobusa, prišla joj je policajka i odvela je u postaju.
– Čula sam da nekome govori da nazove moju mamu da donese moje dokumente. Pitala sam je gdje me vode. Rekla je na jedno mjesto gdje će mi biti mnogo bolje. Znam da sam tada pomislila – pa nije valjda popravni dom. Plakala sam i molila ženu da me ne razdvaja od djevojke. Rekla je da neće – sjeća se Ana.
Tada su je, kaže, posjeli u automobil. Bio je mrak pa nije vidjela kuda je voze. Znala je samo da su prošli kroz gustu šumu. Kad su je uveli u zgradu, prvo što je vidjela je da na vratima piše glavna ambulanta.
Uveli su je, kaže, baš u tu sobu u kojoj je bila jedna sestra koja je telefonirala. U suzama je pitala policajku koja je još bila pored nje, koliko će dugo biti tu.
– Ne dugo, odgovorila joj je i potom se i ona rasplakala. Ani je to bilo jako čudno. Strah joj se još više uvukao u kosti.
>> Optužni prijedlog liječnici zbog "liječenja" Ane Dragičević
Obukli su mi luđačku košulju
– Tada je došao jedan tehničar, uzeo me pod ruku i odveo na drugi odjel. Bio je to odjel B. Došla je sestra, skinula mi svu odjeću i obukla me u spavaćicu te odvela u neku drugu sobu s pet kreveta. Bila je to izolacija. Stavili su mi pelenu, obukli luđačku košulju, vezali me pojasom za krevet i zabili mi injekciju. Sjećam se samo tog straha, užasa koji sam osjećala, plakala sam i zazivala ime djevojke, a onda sam zaspala – rekla nam je Ana.
Sutradan, kada se probudila srce joj je, lupalo ko ludo. Nad lice joj se nagnula shizofreničarka s kojom je dijelila sobu i počela je maziti po kosi. U sobu je tada ušla sestra i rekla joj rečenicu koju će u idućih pet godina čuti bezbroj puta: “Ako budeš bila dobra, i mi ćemo biti”. Ni toga dana, a ni cijeli idući tjedan Ana nije znala da je u Psihijatrijskoj bolnici Lopača i da će se u idućih pet godina svjedočiti svojoj, ali i tuđoj ružnoj sudbini.
– Stalno su nas kažnjavali i svako malo vezivali za krevet. Stezulje i pojasi bili su im omiljeni rekviziti. Vezivali su i djecu. Nikad neću zaboraviti kako je tadašnja ravnateljica Lopače Mirjana Vulin, koju sam i tužila kada sam izašla na slobodu, prošla mrtva-hladna pokraj 11-godišnjeg dječaka koji je bio vezan za krevet. Kao da ne postoji. Bilo nam je strogo zabranjeno družiti se po sobama. Dan je trajao kao godina. Najgore su bile izolacije u koje su nas slali kad god bismo napravili nešto što im se nije sviđalo. Tamo smo sobe dijelili s pravim psihičkim bolesnicima, shizofreničarima koji su pred nama masturbirali, napadali nas. Često smo ih morali čistiti, previjati im rane nastale od ležanja... – opisivala nam je užase Ana.
Cijelo to vrijeme, dodala je, davali su joj teške lijekove od koji su joj se oči izvrtale prema gore, a na mjestima na kojima su joj davali injekcije imala je debele, bolne kvrge jer su iglu namjerno uvijek ubadali u jedno te isto mjesto. Dok priča, Ani su se oči svako malo zasuzile, a glas joj je često zadrhtao. I danas joj je, kaže, šok pričati o svome životu. Kako se u jednom trenutku toliko promijenio?
Prvi put je iz Lopače izašla nakon godinu i četiri mjeseca. Doktorica Vulin ju je, kaže, pustila doma jer je primijetila veliko “poboljšanje”.
– Bilo je to nakon jedne od seansi kad sam joj odgovorila da bi između cure i dečka izabrala dečka. Pa me nahvalila, rekla kako sam lijepo napredovala i pustila me van – kaže Ana.
No, nije dugo bila na slobodi. Roditeljima je i dalje pričala o svojoj djevojci, iskreno im rekla da je i dalje voli pa je ubrzo, nakon nekoliko mjeseci slobode opet završila u Lopači.
Ponovno imam djevojku
Je li gore ići u psihijatrijsku bolnicu prvi put ili drugi kad znaš što te čeka, pitanje je na koje nema odgovora. Oba puta bilo joj je užasno, nepodnošljivo, a jedina je razlika u tome što je drugi put, kada je bila zatvorena više od tri godine, izgubila svaku nadu da će ikad više biti slobodna. Ali, taj dan se ipak dogodio.
Zahvaljujući novinarima Novog lista koji su doznali kakve se sve strahote događaju u Lopači, Ana je jednog dana samo otpuštena iz bolnice. Bila joj je tada 21 godina, a to znači da su je u bolnici držali i kao punoljetnu osobu iako nikad nije dala svoj pristanak za takvo što. Vratila se roditeljima, ali ta “simbioza” nakon svega nije dugo potrajala. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci i Ana je otišla od kuće u podstanare. Pronašla je posao u jednom riječkom fast foodu. Stupila u kontakt s lezbijkom organizacijom Lori koja joj je puno pomogla. Organizirali su brojne humanitarne akcije za Anu, pomogli joj da upiše frizersku školu i da je završi. Život na slobodi nije bio nimalo lak. Tek tada je zaista trebala psihološku pomoć te je doktoru Lovroviću odlazila pune dvije godine. Noću je sanjala Lopaču, imala je flashbackove, bojala se izići iz stana...
– Nisam znala ni hodati po gradu. Ali danas sam ipak puno bolje. Radila sam na sebi i unatoč svemu mislim da čvrsto stojim na zemlji – kaže Ana.
S roditeljima danas nema baš neki odnos. Poželjela im je sretan život unatoč svemu što su joj napravili. Oprostiti ne može. Ana danas i Ana prije sad gotovo deset godina dvije su različite osobe.
– Osjećam se starom, ne znam što znači uživati u životu, ne smijem se od srca. Jako sam se promijenila. Sve analiziram. Bol je uvijek tu. Ne osjećam prirodu – kaže Ana i dodaje da može funkcionirati. Opet je zaljubljena. U trećoj je vezi u životu. Djevojka je voli i ona nju, žive u stanu njezine mame i dobro im je.
– Znam što hoću. Ako mi se sve posloži, voljela bih upisati psihologiju i pomagati ljudima. Voljela bih se i s djevojkom odseliti iz Rijeke. Možda u Zagreb, a možda i u inozemstvo. Voljela bih raditi i sa životinjama. Djevojka i ja imamo tri psa i jednu mačku. Ali vidjet ćemo – rekla je Ana. No više od svega, kaže, voljela bi da pravda bude zadovoljena i da doktorica Mirjana Vulin protiv koje je riječko Općinsko državno odvjetništvo podnijelo optužni prijedlog ne prođe nekažnjeno.
>> Kalifornija zabranila 'liječenje' maloljetnih homoseksualaca
>> Učitelj venecijanske gimnazije: Homoseksualci bi se trebali liječiti
