Usto što, kao većina svijeta, prolazimo kroz povijesni eksperiment zabrane kretanja kako bi se suzbilo širenje epidemije, Hrvatska ima i jednu posebnost, a to je da se paralelno s karantenom vodi i kampanja barem na dvije razine. Jedna je kampanja za nadolazeće parlamentarne izbore, koji se prema redovitoj proceduri trebaju održati do rujna, a druga borba za prevlast u poduzetničkim krugovima.
Hrvatska udruga poslodavaca prvi put u 27 godina svoga postojanja dobiva glasnu konkurenciju okupljenu oko spontano nastale Inicijative Glas poduzetnika, buntovne skupine vlasnika malih privatnih tvrtki koji u nastupima ponekad podsjećaju na mostovce, s početka njihova prodora na nacionalnu političku scenu. “Dečki iz Metkovića” ušli su prije pet godina u visoku politiku jurišom na niz institucija, kršeći pri tom mnoge pisane i nepisane norme ophođenja u demokratskom društvu. Nova poduzetnička inicijativa također žestoko puca iz svih oružja te ne skriva da žele svoje mjesto “pod Suncem” na poduzetničkoj sceni, odnosno javnim institucijama preko kojih poduzetnici sudjeluju u vlasti poput Gospodarsko-socijalnog vijeća, komora, javnih ustanova i slično.
Dapače, takva konkurencija je poželjna, što se vidi i po tome koliko su razbudili uspavani HUP, HGK i HOK te se svi danas natječu tko će bolje predstavljati poduzetnički interes, ali i tko će više ušićariti u države, koja je pod koronom kleknula na oba koljena. Značajan dio buke koja stiže s poduzetničke scene stvara se i zbog interne borbe za prevlast. Na stolu su se, uz plebiscitarni zahtjev za rezanje državne potrošnje i plaća javnog sektora, opet našli parafiskalni nameti, odnosno neporezna davanja čija je vrijednost vjerojatno lani bila desetak milijardi kuna godišnje.
Kad bi ih izbrisali, bio bi to dodatni trošak za proračun koji država trenutačno ne može podnijeti. Rijetko se može čuti da slična neporezna davanja imaju i druge države, samo što se o njima ipak toliko ne priča kao kod nas. Hrvatska je više puta popisivala što se plaća mimo poreza, a zadnja poznata lista ažurirana u ožujku 2017. godine pokazala je da su neporezna davanja 2016. godine iznosila manje od tri posto BDP-a (2,7%) te su poduzetnike stajala oko 5,2 milijardi kuna, a građane 3,7 milijardi kuna. Svaka druga tako prikupljena kuna završila je u resorima energetike i zaštite okoliša, primjerice za upravljanje vodama više od dvije milijarde kuna, ulaganja u čišći zrak, zbrinjavanje otpada, zdravu energiju... pa bi njihovo ukidanje značilo odustajanje od brige za prostor i prirodu koja nas okružuje.
Realnije je da će se ta davanja povećavati, a ne smanjivati kako bi se smanjilo zagađenje zraka, spriječile poplave i popravila kvaliteta života. Razliku među državama čini način na koji se upravlja javnim novcem i javnim dobrima, kontrola trošenja i stručnost ljudi kojima su ti resori povjereni na upravljanje. Drugu veliku skupinu neporeznih davanja, tešku oko dvije milijarde kuna, predstavljaju izdaci vezani uz zaštitu mora, infrastrukture i održavanje prometnica dok je na trećem mjestu kultura s 1,3 milijarde kuna, gdje većina ide javnoj televiziji i radiju, čiji rad plaćamo više od jedne milijarde kuna godišnje.
Javne su televizije opće dobro u svim demokratskim državama, vidimo da je i kod nas HRT konačno poslužila dobroj svrsi, izvođenju nastave na daljinu, a ukidanje tv pretplate vodilo bi potpunoj komercijalizaciji tv programa. Javne medije kao dio dostignutih demokratskih standarda treba čuvati, no ne i način na koji vodeći hrvatski informativni servis funkcionira uglavnom kao produžena ruka vladajuće stranke. I HUP i Inicijativa poduzetnika puno više bi učinili za demokratizaciju društva kad bi se borili za depolitizaciju HRT-a, a ne rušenje svega, jer većina neporeznih davanja nisu hrvatska izmišljotina.
Istina, lista od dvjestotinjak neporeznih davanja mogla bi se lako i prepoloviti jer se kod mnogih više novca troši na njihovo ubiranje nego što ima od njih koristi. Jednako tako, što rade i čemu uopće brojne komore s javnim ovlastima (liječničke, sestrinske, odvjetničke, inženjerske, poduzetničke....) dobra je tema za raspravu, no ne treba zbog njih lupati po svima.
Ova vlada je obećala više puta smanjiti parafiskalne namete, no nije održala obećanje. Zadnje je prekršila u 3. mjesecu kada je trebala predstaviti rasterećenje gospodarstva s fokusom baš na to... Zadnja sjednica pred neki dan bila je ogromno razočarenje i pokazala da vlada ide istim smjerom i dalje, smjerom koji nas je doveo do dna EU-a... Parafiskalni nameti opterećuju s 9 milijardi Kn godišnje i poduzeća i građane. Veći problem od visine nameta je to što se dobije ništa zauzvrat... Evo pogledajte kako su kod nas loši propisi za "zelenu" energiju; svugdje u svijetu kada gradite vjetroelektrane ili solarne elektrane morate osigurati balansnu energiju, tj. nešto što će dati struju kada nema vjetra ili sunca (a to je većinu vremena). Za tu svrhu se uglavnom grade termoelektrane na plin... Kod nas investitor nije obavezan osigurati balansu energiju, te je onda HEP prisiljen raditi skupi interventni uvoz kada nema sunca ili vjetra. To nas košta stotine milijuna kn godišnje, no očito se o tome ne smije pričati... Drugi primjer su Vode. Kada su bile poplave, onda je direktor vodoprivrede pričao nešto o tome kako su dabrovi zakrčili kanale. A mi plaćamo te namete da se ti kanali održavaju. I nikome ništa, nit je dobio otkaz, niti packu da ne rade posao koji plaćamo... Očito smo osuđeni na dno EU-a bez teoretske šanse da se od tu maknemo...