Novinar i publicist Ante Gugo na ovogodišnjem se Interliberu predstavio novim romanom “Žetva u polju otrova”.
Radnja romana prati sudbinu jedne obitelji iz Dalmatinske zagore kroz nekoliko generacija, od Kraljevine Jugoslavije do Domovinskog rata.
Jeste li inspiraciju za roman pronašli u stvarnim likovima i događajima?
Jesam, inspiraciju sam pronašao u nekim stvarnim događajima, ali sam nastojao da ni jedan konkretan događaj doslovno ne prepričam, nego sam u nekim dijelovima romana nekoliko stvarnih događaja kompilirao u jedan. To sam napravio na nekoliko mjesta, tako da je roman fikcija u kojoj se ogleda naša nedavna prošlost.
Glavni lik je novinar, koji u prvom licu priča radnju. Je li riječ o osobnom iskustvu?
Jednom prilikom je naš redatelj Tonči Vrdoljak rekao da smo mi u ratu pobijedili informacijama. Ne znam je li to potpuno točno, ali ratni reporteri odigrali su svoju ulogu. To naše iskustvo danas je gotovo zaboravljeno. Ja sam ga i ovom pričom htio sačuvati od zaborava. U tom dijelu priče provlače se neka moja iskustva i neki moji doživljaji, ali, ponavljam, ne kao konkretno opisane radnje, nego kao kompilacije više događaja, kako mojih tako i doživljaja nekih mojih kolega i prijatelja.
Priča teče usporedo kroz dva povijesna razdoblja, isprepleće urbanu i ruralnu sredinu. Je li vam bilo teško ujediniti ta dva svijeta?
Bilo je to vrlo teško i nekoliko puta razmišljao sam o tome da odustanem. Dvije paralelne priče pisao sam tako da jedna završava s nečim što se jasno odražava u događajima one druge priče. Želio sam da se u novijoj priči, onoj iz Domovinskog rata, vide uzroci zbivanja iz ranije prošlosti. Dakle, jedna priča počinje dvadesetih godina prošlog stoljeća, točnije dva tjedna prije ubojstva Stjepana Radića, a druga u ranu jesen 1991. godine. Naizgled nevažan motiv zabranjene ljubavi pokazat će se ključnim događajem u toj političkim strastima nabijenoj priči.
Što je zapravo “otrov” iz naslova?
Otrov iz naslova je netolerancija kao oblik nemorala. Taj naslov moglo bi se protumačiti i kao poruku – sve što radiš, sebi radiš. Naš je život veliko polje i kao što jedan lik u romanu kaže, sve što u to polje posijemo, na kraju ćemo i sami požnjeti i te plodove ćemo na svom stolu uživati. Ako sijemo otrov, otrov ćemo i žeti. Od požnjevenih plodova dobivamo sjemenje, koje opet sijemo u svoje polje. Ta neugasla mržnja koja se provlači kroz desetljeća radnje u mom romanu na kraju je nekomu došla na naplatu. Plodovi tog otrova su totalitarni režimi, bez obzira na ideološki predznak. Oni ubijaju današnju Hrvatsku.
Ključna je teza da je velikosrpska politika presudno utjecala na međunacionalne odnose na tlu Hrvatske pa i na živote ljudi. Ima li takvih tendencija danas u Hrvatskoj?
Zlo raspirivanja međunacionalne mržnje u bivšoj kraljevini počinje onog trenutka kad beogradskoj političkoj eliti počinje smetati čak i naziv države koja spominje tri nacije i barem toliko ih negira da naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca mijenja u Kraljevina Jugoslavija. Velikosrpska hegemonistička politika tada počinje svoj krvavi pohod koji je kulminaciju doživio početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iako su u ratu započetom na tim idejama vojno poraženi, nositelji velikosrpske političke ideje nisu potpisali kapitulaciju. Oni su ideju pomirbe shvatili kao našu slabost i otrov se i dalje sije u nekim poljima.
Nažalost, postoje i u Hrvatskoj neki političari i javni djelatnici koji nastavljaju sijati otrov. Oni kao da ne žele shvatiti poruke iz naše tragične prošlosti i kao da ne žele prihvatiti toleranciju i suživot kao jedinu opciju.
Tko su ti ljudi?
Prepoznajem ih u stalnim i sasvim nepotrebnim provokacijama. Kome je na 50. godišnjicu Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku trebala Deklaracija o zajedničkom jeziku. Zna se kakav je krvavi trag ostavila iza sebe jugoslavenska ideologija i zalaganje za zajednički, jugoslavenski jezik nije ništa drugo nego provokacija. Kome na javnoj televiziji treba pojava isluženog prgavca koji je 1993., kad se ovdje ginulo, išao u državu agresora i ondje primao nekakvu nagradu, a danas domoljube naziva huljama. Zašto vodeći politički predstavnik jedne nacionalne manjine ne zatraži pravo da predstavnici njegova naroda u Saboru govore na svom jeziku i da im se osigura prevođenje, umjesto što kritiku uporabe stranog jezika u Saboru naziva jezičnim saborskim šovinizmom?
Sve su to primjeri koji nam pokazuju da ima onih koji i dalje marljivo rade na svom polju sijući otrov.
