Hrvatska spada u onu (povlaštenu) kategoriju europskih zemalja (država) koje s najmanje prava mogu dovoditi u pitanje povijesnu važnost antifašističkog pokreta koji je djelovao na njenom tlu tijekom Drugog svjetskog rata, ni vrijednosti antifašizma koje je Europa ugradila u same temelje svoje civilizacije. I to iz dva jaka politička i moralna razloga: prvi, što je na njenom prostoru postojala samoproglašena državna tvorevina, sasvim u vazalskom odnosu prema fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj, stvorena na sliku i priliku država-pokroviteljica, s rasnim zakonima i političkim nasiljem nad cijelim etničkim zajednicama; te se činjenice ne mogu izbrisati iz povijesti, ni prognati iz pamćenja. Drugi je razlog u tome što je prema potvrđenim političkim statistikama ratna Hrvatska imala najbrojniji pokret otpora (NOB) u odnosu na broj stanovnika, koji je organizirao državnu vlast u kojoj su izraženi ustavno-pravni temelji hrvatskoga identiteta (što se pokazalo bitnim pri budućem razdruživanju od Jugoslavije). I konačno, Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koje su se oslobodile vlastitim snagama, bez pomoći Crvene armije i zapadnih saveznika. Ni ti se podaci ne mogu zanemarivati u Europi koja je u jednome stoljeću imala dvije nesreće, pa se i sama i dandanas spotiče na koru njihovih sličnosti i razlika.
Zaplitanje u ratnu prošlost
Kako se Hrvatska i dalje zapliće u svoju ratnu prošlost kao pile u kučine, to je sve teže držati konce proturječnoga rata u kojem su se – u Europi, ne samo u Hrvatskoj i u Jugoslaviji – vodile dvije istodobne bitke: jedna, glavna, protiv fašizma i nacizma, koja je trebala odlučiti o budućnosti Europe, i druga između komunizma i demokracije, koja je odlučivala kakva će biti Europa kad se jednom oslobodi nacizma i fašizma. Slavni britanski ratni premijer Winston Churchill izražavao je u svome liku i djelu sva proturječja dvostrukoga rata: bio je, na početku, spreman paktirati i s “crnim vragom” ako mu može pomoći da pobijedi naciste; kad se, pak, na horizontu ukazivala saveznička podjela, smatrao je “neobično važnim” da se “rukovanje s Rusima” pomakne što više na istok. Ratno savezništvo raspadalo se na pitanjima demokracije i ljudskih prava prije nego što je rat i završio. Na kraju se dogodilo ono što je bilo predvidivo i na početku: sa Zapada je Europa oslobođena od nacizma/fašizma, i ta je pobjeda učvrstila one civilizacijske temelje koje je hitlerovska horda najviše ugrožavala, a s Istoka se namjesto jedne neslobode uspostavljala druga. Jedan totalitarizam je srušen, drugi je zavladao, tamo gdje je pobijedila Crvena armija i ideološki monolit koji je ona branila.
Može li, ipak, ona polovica antifašizma, koju je Churchill smatrao “crnim vragom”, ali mu je pružao ruku, da bi s njegovom pomoći pobijedio fašizam/nacizam, posve izjednačiti s fašizmom kao jaje s jajetom? Kao dva totalitarna sustava – da: ni fašizam ni komunizam nisu na valu zapadne, demokratske civilizacije koja svoje izvorište ima prije svega u duhovnome naslijeđu prosvjetiteljstva i političkoj ostavštini Francuske revolucije. Ni jedan ni drugi totalitarizam nemaju mjesta za pojedinca, za njegova prava i slobode: čovjek je u toj ideološkoj i političkoj konstrukciji malo, ili ništa, a zajednica (nacija, domovina, klasa...) je sve!
Problemi nastaju kad treba napraviti razliku između fašizma i antifašizma, osobito tamo gdje se antifašizam, s razlogom ili bez njega, poistovjećuje s komunizmom. Engleski povjesničar Antony Beevor nema nikakvoga razumijevanja za Staljinovu “klasnu borbu”, za višemilijunske žrtve i “dehumanizaciju”, u kojoj je završila (i skončala). Za njega je nacizam, kao “nepopustljivi rasizam, bez dvojbe besramniji”. Slično je pisao i francuski katolički pisac, nobelovac François Mauriac (prvi pisac kojega je De Gaulle primio poslije oslobođenja zemlje, zbog piščevih zasluga u Pokretu otpora): “Nije najmanji zločin komunizma to što je zbog užasa koje je sam poticao od velikog dijela europske buržoazije napravio saveznika fašizma.” Slavni pisac bio je poznat po svome antikomunističkom uvjerenju, ali je imao uvjerljivije antifašističko iskustvo da je mogao reći koji je od “dva užasa užasniji” (fašizam)!
Europske vrijednosti
Antifašizam je u zapadnome dijelu Europe na kraju rata samo potvrdio set vrijednosti koje su je stoljećima obilježavale: pravo čovjeka, slobodu izražavanja, politički pluralizam, pravnu državu, zaštitu manjina, slobodno poduzetništvo, socijalnu pravdu... Zato se europski antifašizam toliko naglašava kao jedna od sastavnica današnje Europe i njenih država. Treba li se Hrvatska skrivati od toga dijela svoje prošlosti samo zato što nije u stanju odvojiti poslijeratni komunistički režim, koji je kompromitirao stečevine i vrijednosti izvornoga antifašizma, od ratne pobjede hrvatskih antifašista. Čerčilovski rečeno, spasili su zemlju od poraza, i gore, od sramote!
kolik je bilo tih Antifasista 91 ratno sposobnih i kolik ih se dragovoljno odazvalo u obranu Hrvatske ? Jednostavno pitanje .