U izdanju Školske knjige izašla je knjiga Zemlja nakon nas uglednog britanskog geologa prof. dr. sc. Jana Zalasiewicza. Na čitljiv i razumljiv način u ovoj knjizi, kojom Školska knjiga pokreće biblioteku Antropocen, dr. Zalasiewicz objašnjava kakvi će tragovi za stotinu milijuna godina ostati na Zemlji kao svjedočanstvo našeg postojanja. No, profesor Zalasiewicz je i na čelu međunarodne skupine za antropocen, koja okuplja vodeće geologe, ali i znanstvenike iz raznih drugih grana znanosti, među kojima je i naš ugledni stručnjak za međunarodno pravo prof. dr. sc. Davor Vidas.
Hoće li radna skupina uskoro proglasiti antropocen?
Sada radimo na lociranju tog “zlatnog” izboja u vremenu, početku antropocena, a to će nam uzeti još dvije ili tri godine. Javnost se doista zainteresirala za antropocen, puno više nego za bilo koji drugi pojam vezan za geološka razdoblja. Ima za to nekoliko razloga. Ljudi nalaze kako je ideja da čovječanstvo može promijeniti Zemlju na geološkoj razini nevjerojatna. Gotovo šokantna, kao znanstvena fantastika. No postoje dokazi da se nešto takvo događa. I samo je ime koje je popularizirao nobelovac Paul Crutzen indikativno i lako se pamti. Također, spajaju se dva radikalno različita svijeta: stijene, minerali, fosili, slojevi, dinosauri, mamuti s jedne strane te svijet ljudi te sve ono što smo mi stvorili škole, tvornice, novine s druge. Ta interakcija proizvodi nešto sasvim novo.
Čitao sam i jedan vaš znanstveni rad u kojem ste jasno naglasili problem koji je danas snašao Zemlju - plastika!
Plastika je dio antropocena kako ga mi razumijemo, tog doba koje počinje negdje na polovini prošlog stoljeća, no čiji korijeni su u znatno ranijem razdoblju. Prije pedesetih plastike nije bilo, a danas je ona svugdje, i to u milijardama tona. Bilo je do sada dosta promjena da bi se opravdalo formaliziranje antropocena na geološkoj vremenskoj ljestvici. Ne znamo kako će on završiti, ne znamo kako će sve oko nas izgledati nakon budućih milijuna godina. Na više smo načina postavili Zemlju na nove trajektorije, neusporedive s nečim iz prošlosti. Možda se antropocen iz epohe prometne u eru. Mi smatramo kako antropocen već sada ima dovoljno različitosti da ga se prizna kao novu epohu.
Često kažete kako je čovjek relativno kratko na Zemlji.
Zadnje informacije govore o tome da je homo sapiens kao vrsta na Zemlji najmanje 300.000 godina. Današnji moderan čovjek pojavio se prije 50-70.000 godina kada su ljudi počeli loviti zajedno, razvijali kultiviranu umjetnost, počeli gledati svijet na drukčiji način. Prije deset tisuća godina počele su se pojavljivati zemljoradnja, sela, naselja, gradovi, civilizacije. Svaki je taj korak pokazao veću kompleksnost, ljudsku aktivnost i potrošnju energije, kako se povećao i broj ljudi kojima je omogućen pristup različitim strukturama koje su danas oko nas.
Koliko je realno da jednog dana postanemo međuplanetarna vrsta?
Svakako je velik interes za zamisli i poduhvate Elona Muska i drugih privatnika koji žele pomaknuti granice u istraživanju svemira. Ne znam ima li u tome perspektive jednostavno zato što ne znamo postoje li negdje u svemiru isti životni uvjeti kakve imamo na Zemlji. Teško je reći koliko ćemo uspjeha imati kao međuplanetarna vrsta. Kao znanstvenik koji se bavi Zemljom, mogu samo reći kako je sve to divno, no ipak bismo trebali više pozornosti posvetiti planetu na kojem sada živimo. Ako ga ne budemo previše mijenjali, tada možemo računati na to da će Zemlja moći podržati život naše vrste još milijunima godina.
Koliko još možemo utjecati prije nego potrošimo resurse?
Ljudi su na više načina danas u izobilju, bogatiji su, zdraviji... Ali ljudi Zemlju i mijenjaju: tlo, krajolike, biologiju, osnovne kemijske i fizičke karakteristike, promjene su tu značajne i stvaraju probleme za buduće generacije. Veliko pitanje jest kako će ti trendovi i šablone biti razriješene, odnosno do kojeg smo nivoa u stanju minimalizirati te štetne utjecaje na Zemlju. Pokazali smo da se možemo mijenjati. Uspjeli smo ograničiti uništenje ozonskog omotača, što je dokaz kako je tako nešto moguće kolektivnim naporom. Nagradno je pitanje koliko dugo možemo sebe posvetiti takvim pozitivnim promjenama. Što to vrijeme dulje traje, dulje ćemo kao vrsta egzistirati na Zemlji.
Na koji ste način došli do spoznaja objavljenih u svojoj hit-knjizi Zemlja nakon nas?
U knjizi opisujem mehanizme koji se temelje na osnovnoj i dobro proučenoj geologiji i geološkim procesima koji kažu kako će gradovi smješteni u blizini velikih vodenih delta u svijetu potonuti pa će tako ostati najsačuvaniji. Tako će ih se u nekom budućem vremenu moći analizirati, kao što danas proučavamo fosilizirano drvo koje je potonulo prije stotinu milijuna godina. Te procese promatramo na gradovima poput Amsterdama, New Orleansa, Šangaja, Venecije, pa tim geološkim procesima dodamo i nivo utjecaja čovjeka. Teško je vjerovati kako oni neće ostati sačuvani jer ti gradovi ionako već tonu. Možemo li izdržati još milijunima godina kao održiva civilizacija? Možda. Ali, ako nastavimo koristiti sve resurse koje danas koristimo za život, proizvodnju hrane, građenje, izradu oruđa, ostavljat ćemo sve deblji i deblji nivo u geološkim pojasevima, bit će to ‘otisci prstiju’, tragovi naše egzistencije. I mijenjat će se kako se ljudi mijenjaju. U tom će se našem nivou strate nalaziti sve različitiji minerali i fosili kako vrijeme bude protjecalo.
Ako bi mogla potonuti Venecija, što bi onda moglo biti s našim gradovima?
To bih trebao malo istražiti. Riječ je o malo kompliciranijem geološkom istraživanju za koje bih trebao vremena. Primjerice, New Orleans je u nešto pasivnijem kontinentalnom okruženju, na starom kontinentu koji tone, ponajviše zbog taloga koji se slijeva u obližnju deltu i sve potiskuje prema dolje. Na Sredozemlju je drukčije, imamo posla s dva kontinenta, dvije kontinentalne mase koje kolidiraju, Afrika s Europom i Azijom. Sredozemlje je ostatak nečega što je nekada bilo velikim oceanom. Milijunima godina u budućnost on će postajati sve manjim da bi ga na kraju zamijenili planinski lanci. Alpe, primjerice, rastu, a taj će proces Sredozemlje odvesti u propast. U bližoj budućnosti, milijun, dva ili pet milijuna godina, moglo bi se predvidjeti koji će se gradovi uzdići, koji će propasti i za neko vrijeme postati dio tog velikog planinskog lanca. A onda bi tijekom stotinu milijuna godina i taj lanac mogao erodirati, malo se i smanjiti. Volio bih se time pozabaviti, trebale bi mi lokalne studije geoloških trendova, no sigurno bi se došlo do zanimljivih rezultata.
S vama je u radnoj grupi za antropocen i naš znanstvenik profesor Davor Vidas.
Profesora Vidasa poznajem jako dobro, jako smo dobri kolege. On je jedini hrvatski znanstvenik i jedini pravnik koji je uključen u našu radnu skupinu. No, i malo nas je, svega nas je 35 znanstvenika uključeno, pa ne možemo predstavljati cijeli svijet. Davor Vidas ima jedinstvenu poziciju, jer inače su ovakve znanstvene grupe sačinjene samo od geologa, pogotovo kada se proučava geološke nivoe. Ali, ovdje proučavamo i ljudsku i geološku povijest, morali smo proširiti grupu kako bismo na pravilan način prodiskutirali eventualno novo geološko doba. Kako je Davor stručnjak u međunarodnom pravu, osobito pravu mora, opazio je da će se uz promjene na morima i oceanima, nužno morati mijenjati i međunarodno pravo i pravo mora. U kontaktu smo od osnivanja Radne skupne, 2009. godine. Shvatili smo da su nam interesi isti pa smo počeli surađivati i usput shvatili da je moguća i šira primjena antropocena ne samo na geologiju nego i na povijest, antropologiju, pa i na međudržavne odnose koji su regulirani međunarodnim pravom. Profesor Vidas je bio prvi međunarodni pravnik u svijetu koji je započeo proučavanja na nečemu ovakvome, danas ih je puno više. Vrlo je vrijedan njegov rad, suradnja je vrlo dobra te i dalje traje, a Davor Vidas je vrlo važan dio Radne skupine za antropocen.
Covjek malo bolestan ?!