Teško da bi se itko imalo upućen u blagodati koje donosi aristokratsko podrijetlo – a pod pretpostavkom da ništa ne zna o podrijetlu slavnog slikara Henrija de Toulouse-Lautreca – složio s konstatacijom da je slikaru upravo njegovo aristokratsko rodoslovlje donijelo više nesreće nego sreće te da ga je, štoviše, sreća zaobišla još i prije rođenja. Jer, otac mu je bio francuski grof Alphonse de Toulouse-Lautrec iz ugledne grofovske obitelji koja je vukla podrijetlo iz srednjeg vijeka, a moćni su grofovi Toulouse-Lautrec još u 13. stoljeću bili jedni od najvećih feudalaca u Francuskoj i nosili su titulu jednog od 12 pairova Francuske.
Riječ je o najvišoj francuskoj aristokratskoj onovremenoj tituli temeljem koje je grof de Toulouse-Lautrec imao naročitu čast da prilikom krunidbe francuskih kraljeva nosi kraljeve ostruge! I kako onda netko tko je ponikao iz takve časti može biti bez sreće? Kao i (gotovo) uvijek, odgovor leži u – novcu i moći. Naime, njegov otac, grof Alphonse de Toulouse-Lautrec oženio se s groficom Adèle Tapié de Céleyran, svojom sestričnom! U onovremenim plemićkim obiteljima, kako bi se sačuvalo ili umnožilo bogatstvo i moć, bilo je sasvim normalno da se bliski rođaci međusobno žene. Bili su to brakovi iz koristi, pa je takav bio i brak grofa i grofice. No, u potonjim brakovima, upravo zbog najbližih krvnih veza, često su se rađala retardirana djeca. U slikarevu slučaju nije bila riječ o mentalnoj retardaciji nego o nasljednoj bolesti kostiju piknodizostozi. Ipak, iako je bolest bila uvjetovana i genetičkim nasljeđem, kod sudbine slikara Toulouse-Lautreca isprepleli su se nasljeđe i niz nesretnih okolnosti. Naime, u dobi od 13 i 14 godina Henri je najprije slomio jednu bedrenu kost, a ubrzo zatim i drugu. Posljedica dvaju prijeloma bila je doista tragična za slikara jer su mu noge prestale rasti tako da je narastao samo do 152 centimetra visine. Iako je teško u takvim zdravstvenim (ne)prilikama pronaći ikakvu svijetlu točku, odnosno ako su išta pozitivnoga donijeli njegovi česti i dugotrajni boravci u bolnicama i raznim drugim lječilištima i oporavilištima, bio je to njegov sve veći interes za crtanje. U dugim trenucima oporavka kod Henrija su se produbili umjetnički osjećaji i pridonijeli njegovom zanimanju za slikarstvo što je, naposljetku, rezultiralo odlukom da postane slikar, u čemu ga je njegova obitelj podržala. Ipak, cijeli je život patio zbog tjelesnog oštećenja, no zanimljivo je da se, usprkos tjelesnoj invalidnosti, nije opirao da bude model fotografima.
Interes za fotografiju
Naime, velika retrospektivna izložba Henrija de Toulouse-Lautreca (1864.-1901.) postavljena u Palazzo Reale u Milanu počinje upravo skicama, slikama i fotografijama koje posjetiteljima daju uvid u obiteljski život grofova Toulouse-Lautrec. Tako se među tim izlošcima nalaze slike njegova oca, ali naročito majke, grofice Adèle, koju je nebrojeno puta portretirao, što na izvjestan način govori i o njegovoj opsjednutosti majkom, ali i o odavanju posvete majci uz koju je od najranijeg djetinjstva bio izuzetno vezan. U tom prvom dijelu izložbe nalaze se i autokarikature slikara. Henri de Toulouse-Lautrec je, svjestan svojega fizičkog izgleda, razvio svojevrsnu samoobranu ironizirajući samoga sebe, što je vidljivo upravo iz nekolicine karikatura na kojima je prikazivao kako je samoga sebe vidio. Priznajući samome sebi svoj “zastrašujući izgled”, na taj je način preduhitrio ismijavanje drugih. Ono što naročito intrigira u početnom dijelu izložbe izložene su fotografije po kojima je zamjetljivo da je Henri njegovao veliki interes za fotografiju. Ta je slikareva strast rijetko poznata, a široj publici zasigurno i potpuno nepoznata. Po izloženim fotografijama vidi se ipak da je manje volio fotografirati, a više volio biti fotografiran, i to, očito, u ironičnim pozama, rekla bih čak u pozama koje graniče s provokacijom.
Nakon uvodnog dijela izložba se usredotočuje na slikareve formativne godine koje su predstavljene brojnim portretima pasa i konja, što su bili česti motivi koji su tada prevladavali u njegovu opusu. Konji su naročito prisutne teme u formativnim slikarevim godinama jer su mu upravo te životinje obilježile djetinjstvo. Henrijev otac, grof Alphonse, bio je vrstan jahač, strastveni obožavatelj konja, no svoju strast nije mogao prenijeti na sina budući da ga je njegova tjelesna slabost i zaostala konstitucija sprečavala da postane konjanik, lovac i vojnik poput oca. Sve je to bilo razlogom očeva odbacivanja sina što je dodatno pogodilo ionako ranjiva Henrija koji je doista volio konje, no svjestan svojih tjelesnih ograničenja još je kao dječak shvatio da ih nikada neće moći jahati, ali zato ih je nastojao dobro naslikati. Konji su se često pojavljivali i kasnije u njegovim radovima, i to od scena s prikazom kočija preko scena lova pa sve do portreta džokeja i trkaćih konja.
Ipak, portreti su bili vrlo važni za opus Toulouse-Lautreca. Proučimo li pomno njegov opus, a ova nam izložba kroz više od dvije stotine djela omogućuje prilično dobar uvid u slikarev cjelokupan opus, primijetit ćemo da su najraniji njegovi portreti bili oni ženskih modela. Potom su uslijedili aktovi, često i senzualni detalji, poput crnih čarapa na skromnoj mladoj ženi. Slikao je, također, i portrete prijatelja, kolege slikare, pisce..., a inzistirao je na psihološkom portretiranju.
Henri de Toulouse-Lautrec život je proveo u boemskom svijetu pariških barova Montmartrea u društvu svačijih ljubavnica i društvenih otpadnika. Tu, među čudnim, neobičnim i od društva neprihvaćenim ljudima pronašao je sebe i svoj svijet. Među takvim je likovima svojim fizičkim izgledom privlačio manje pozornosti. Izložba pokazuje koliko je četvrt Montmartre bila važno poglavlje u životu Toulouse-Lautreca. Četvrt je bila prepuna kabarea, taverni, kavana u kojima se pjevalo, plesnih dvorana i noćnih priredbi koje su privlačile pjesnike, pisce, glumce, slikare... Montmartre je bio mjesto susreta aristokracije i polusvijeta, mjesto susreta umjetnika i običnih ljudi. Bilo je to mjesto koje je kiptjelo vrevom, galamom, ljepotom, pokretljivošću..., a slikar je volio upravo to njemu nedostupno – ljepotu, pokretljivost, akrobatske vještine, ples. Odatle potječu i neiscrpne teme njegovih djela koje je pronalazio u posjetima kazalištima, kavanama, cirkusima, kabareima, javnim kućama...
Na svojim je slikama prikazivao osobe koje je viđao na tim mjestima, s kojima se s vremenom sprijateljio. A među njima naročito su zanimljive barske plesačice, cirkuski akrobati i prostitutke. Malo je Toulouse-Lautrecovih suvremenika znalo tako vjerno prikazati ljude i mjesta oko sebe kao što je on znao. Slikar je s istančanim osjećajem mogao ovjekovječiti raznolikosti i suprotnosti, ekshibicionizam i introvertnost, produhovljenost i naivnost, mladost i starost, sreću i tugu. Zahvaljujući bogatoj obitelji njegova egzistencija nije ovisila o prodaji djela te je svoj slikarski tematski interes mogao usmjeriti prema vlastitoj želji i zadovoljstvu. Tako je Toulouse-Lautrec naslikao seriju slika kojima su inspiracija bili pariški bordeli koje je godinama obilazio. Tada je te slike konzervativna publika smatrala “opasnima”, a čak su mu i pripadnici obitelji u jednome trenutku okrenuli leđa govoreći da “obeščašćuje obiteljsko ime”. Toulouse-Lautrec posebno je volio slikati prostitutke oduševljen njihovom prirodnošću, naivnošću, spontanošću, humorom. Na izložbi je predstavljena serija slika Elles (One) koje predstavljaju remek-djelo prikaza života u bordelima s kraja 19. stoljeća. Ženske figure iz te serije slika prikazane su u svakodnevnim aktivnostima, ljudski i realno. Prostitutke, primjerice, na tim slikama ne zavode, one su samo obične žene. Njihovo je ponašanje prirodno, iskreno i spontano.
Uz motive iz bordela u njegovu opusu naročito su zastupljeni motivi cirkuskih jahačica, što je Toulouse-Lautrecova originalna ideja, odnosno motiv. Čak su kasnije slavni slikari poput Georgesa Seurata ili Pierrea Bonnarda preuzeli taj motiv. No, nitko osim njega nije mogao tako dobro prenijeti impresiju tjelesne snage konja ili pak virtualnost cirkuskog klauna.
Moulin Rouge kao prekretnica
Plesni klubovi, kabarei, bili su mu također izuzetno inspirativni. Fascinirala ga je atmosfera u njemu omiljenom Moulin de la Galette, kabaretskom klubu uređenom u starom mlinu, u ono vrijeme izuzetno popularnome. Naročito je bio oduševljen onovremenom proslavljenom kabaretskom pjevačicom Yvette Guilbert koju nije samo ovjekovječio na svojim slikama već je izradio i plakat s njezinim likom. Jednako tako i sa slavnom plesačicom Jane Avril te pjevačem Aristideom Bruantaom. Plakat je, pokazalo se, postao medij koji se potvrdio kao slikarev prirodni umjetnički element, ali i medij kojemu je upravo slikar pridonio da ga se prizna kao punopravnu likovnu disciplinu. U umjetničkom osmišljavanju pokazao je nevjerojatnu artističku kreativnost kao i savršenu vrsnost u izradi. Tako da slobodno možemo reći da je plakat Henrija de Toulouse-Lautreca lansirao među zvijezde, ali i da je slikar proslavio plakat. Poseban, prijelomni trenutak bio je izrada plakata za Moulin Rouge sa slavnom plesačicom kan-kana La Goulue. Naime, svi mi danas koji mislimo da je taj čuveni klub u povijest ušao samo zbog ludih provoda u njemu, grdno se varamo! Njega je proslavio upravo slikar izradivši plakat kojim su bile oblijepljene pariške ulice. Toulouse-Lautrec postao je slavan preko noći, a Moulin Rouge tim je plakatom ušao zauvijek i u povijest i u povijest umjetnosti.
