Kad je Matko Vučak odlazio iz Siska, Arti je već lutao ulicama grada. Nije ni sanjao da će jednog dana, kad se vrati u svoj grad, upravo jedan od poznatijih sisačkih uličnih pasa postati njegov najbolji prijatelj, da će promijeniti i obogatiti njegov život.
– Dugo sam skupljao hrabrost da se brinem za neku životinju. I za sve je zapravo zaslužan prijatelj koji me molio da mu pričuvam pse. Oni su me ohrabrili i odlučio sam udomiti psa – prisjeća se. Artija je, kaže, vidio na stranici Udruge za zaštitu životinja Bijeli očnjak, oni su ga spasili iz skloništa u kojem je na kraju završio i tražili su mu dom.
– Osvojila me ta njuška, otišao sam kod Sare da se upoznamo i odmah smo se povezali. Reagirao sam prilično instinktivno, nisam uopće razmišljao da Arti ima već dosta godina. Svi su mi rekli da on sigurno više neće dugo živjeti, ali nisam ih poslušao – govori nam ovaj mladi Sisčanin, geodet koji je jedno vrijeme radio i kao profesor u školi. Arti je u njegovu domu već tri godine, svjestan je da im je sve manje zajedničkog vremena, ali zato ga iskorištavaju najbolje što mogu.
– Nije nam početak bio baš jednostavan, trajalo je to jedno pola godine. Bio je dosta nepovjerljiv, što nije ni čudno s obzirom na to što je sve u životu doživio i prošao. Puno vremena provodili smo zajedno i Arti se pomalo opuštao. Odlazili smo u šetnje, ja sam složio nekoliko ruta na kojima nije bilo puno prometa. Sad ja slijedim njega, a on odabere kojim od tih puteva ćemo ići – opisuje nam početak njihova druženja. Kaže, upoznali su zajedno puno ljudi, druge pse, sa svima se druže. I baš svi oduševljeni su Artijem i njegovom dobrotom. A samo Arti zna kako je živio dok nije stigao u sklonište i u udrugu. O svemu svjedoče i brojni ožiljci na njegovu tijelu.
– Arti je živio na lancu u jednom romskom naselju, nakon toga lutao je ulicama Siska i konačno završio u skloništu. Preuzela sam ga s još dva psa, tražila sam pse koji su najdulje kod njih i koji nisu imali ni jedan upit za udomljavanje. Arti je bio najstariji među njima, a prvi je pronašao dom. Nije bio dugo kod mene. Često dobijem poruke ljudi koji su vidjeli Matka i Artija u šetnji. Svi ih poznaju i svi kažu da su divni – govori nam Sara Mesić, volonterka udruge Bijeli očnjak koja je pogurala Artija u novi život. I kad je pitate, ovo udomljavanje istaknut će kao jedno od dražih, ovu sretnu priču ispričat će kao primjer ljudske dobrote i pseće vjernosti.
– Jedno vrijeme Arti je bio ljubomoran na druge pse, sada mu više nisu problem. Ali ipak najviše voli kad smo sami, velika je maza. Prvi mi je pas u životu i ni trena nisam požalio što sam ga udomio. Zapravo je on meni jako puno pomogao, morao sam preuzeti odgovornost jer mi smo ti koji smo odgovorni za njihovu sreću. Neopisivo je obogatio moj život i drago mi je što nisam slušao sve one koji su mi govorili pa star je, vezat ćeš se za njega, bit će ti žao. Zato živimo svaki dan kao da je zadnji. Da, bit će mi žao, ali prije svega bit će mi drago što smo se družili, što je bio dio mog života. Jedino mi je žao što nam se životni putevi ranije nisu sreli. U posljednje vrijeme šetnje su nam kraće, ograničeni smo njegovim mogućnostima. Ne možemo se penjati na planine, ali svejedno smo i dalje stalno vani. Arti je sam kod kuće dok ja radim, a sve ostalo vrijeme smo zajedno – kaže nam M. Vučak i dodaje da svi psi višestruko vraćaju ljubav koju im dajemo. A kad se udomi stariji pas, kao što je Arti, njihova ljubav, odanost i privrženost su bezgranični. Iako nije lako samo tako izbrisati borbu i preživljavanje svih proteklih godina, potvrdit će to i Matko. Ali sve se isplati i ostaje za cijeli život, i ljudski i pseći.
Lijepa priča, svakako emotivna preporuka za one koji mogu da pomognu napuštenim psima.