Dan nakon objave nepravomoćne presude da je oslobođen optužbe za ubojstvo, svećenik Dubrovačke biskupije, bivši župnik Banića, don Ivica Sinanović još uvijek ne vjeruje da je slobodan čovjek.
– Iskreno, nakon gotovo četiri i pol godine još uvijek ne vjerujem da sam slobodan, jer me to breme i dalje pritišće. Kad sam jutros ustao, rekao sam: “Hvala ti, Bože, i hvala svim svetim anđelima koji su mi pomogli na dan sv. Mihaela, Gabrijela i Rafaela koji su me očuvali na životu.” Zapravo, presretan sam. Ali, s druge strane, ne mogu biti sretan čovjek, pogotovo kao svećenik jer ipak je jedan život ugašen prije vremena, nema jednog čovjeka. Jako mi je zbog toga žao i teško mi je živjeti s tim svaki dan – rekao nam je don Ivica Sinanović. Bio je to doista, kako kaže, nesretan slučaj, kojega teško tko može shvatiti ako se nije nalazio u takvim okolnostima.
Većina zaboravila da postojim
– Već sam bio spavao te noći. Budući da uzimam lijekove za PTSP, teško se budim. Ali sam čuo viku i do kraja navijenu glazbu, mog omiljenog Thompsona. I nekoga tko je urlao: “Četniče, izađi, ubit ću te, zaklat ću te!” Psovao mi je majku. Provirio sam kroz ‘škure’, ali nisam vidio tko je... I onda sam čuo lomljavu u hodniku jer je razvalio vrata i upao u župni dvor vičući da sam četnik, da će me zaklati i ubiti, psujući četničku majku – kaže don Ivica Sinanović, koji je tada otvorio vrata dnevnog boravka i, kako kaže, dobio udarac u leđa. Udario ga je Marko Kraljević, lokalni političar i predsjednik Mjesnog odbora.
– Nisam se nadao udarcu, a već sam dobio drugi! Bacio me na pod i urlao, psujući majku četničku i da će me zaklati. Kad je opet nasrnuo, krenuo sam se braniti. Zadao sam mu dva ili tri udarca, ne sjećam se više. Znam samo da sam ga udario. Bio je to velik i krupan čovjek, veći od mene, “kategorija iznad”. Pao je i počeo krkljati. Odmah sam krenuo do telefona zvati policiju – prisjeća se don Ivica, ali od šoka nije se mogao sjetiti broja policije pa je nazvao župnika u susjednu župu.
Zvao ga je dvaput, ali policija nije dolazila. Trebalo im je gotovo 45 minuta da dođu.
– Okrenuo sam ga na bok, izvadio mu jezik jer se počeo gušiti. Čudno mi je bilo da policije i hitne pomoći nema tako dugo. Kada je Hitna došla, ustanovili su smrt. Nije mi bila namjera ubiti ga, nego samo obraniti sebe – govori don Ivica, dodajući kako mu to tada nitko nije vjerovao. Tek je naknadno vještačenjima i odlukom Vrhovnog suda odbačena prva presuda od četiri i pol godine zatvora i vraćena na ponovno suđenje. Sinanović je nakon zločina dva mjeseca proveo u pritvoru.
– Poštujem zakone države. Čekao sam od prvoga dana, znao sam što sam napravio, od pritvora do suđenja, ali podigla se neviđena hajka protiv mene kao svećenika ubojice. Jedva su čekali da se obruše na Crkvu, da se razračunaju s hijerarhijom. To mi je bilo posebno teško jer sam narušio ugledu Crkve – ističe don Ivica koji je nakon Kraljevićeve smrti razriješen svećeničkih ovlasti.
– Bilo je teško nositi taj biljeg na sebi. Većina svećenika zaboravila je da postojim, a narušili su se i odnosi s biskupom, koji me suspendirao, kao što je i morao po crkvenom zakonu, ali ipak nije vidio svog svećenika u kakvom je tada bio stanju: da mi je nos natečen, usna razbijena, da sam odveden u čarapama... – kaže pomalo razočaran. Dodaje kako cijelo ovo vrijeme, zapravo, nije bio na slobodi, jer “si pušten da se braniš sa slobode, a samo čekaš kad će te pozvati”.
Ipak, zahvalan je mnogim kolegama svećenicima na podršci.
– Posebno sam zahvalan kapucinskoj provinciji i fra Anti Pervanu, koji je na poseban način bio uz mene i podnosio sav teret kad mi je bilo najteže, kada su govorili da sam svećenik ubojica i kako ću ubuduće propovijedati s oltara. Ne želim se vratiti u župničku službu i nitko se ne mora toga bojati, da ću narušavati ugled kolegama. Pomagat ću ljudima koliko mogu, djelovati i raditi, a neka providnost odluči kako će biti. Bog me zbog nečega ostavio na životu – kaže don Ivica Sinanović, koji je u ovome trenutku posebno osjetljiv na to da se kroz njegov slučaj ne sudi cijela Crkva i da se ne procjenjuje rad svećenika.
Humanitarni rad u budućnosti
– Ja ne trebam biti mjerilo svećenika jer ih većina stvarno živi časno i pošteno, cijeli svoj život živeći za narod i Boga. Ne želim da se itko poistovjećuje sa mnom, nosit ću svoj biljeg do kraja života, premda mi je žao što je narušen ugled Crkve, ali štitit ću je dok sam živ. Čekam još samo pravomoćnost ove presude, da budem konačno slobodan, pa ću se baviti humanitarnim radom – ipak je optimističan don Ivica Sinanović, kojega će njegovi župljani pamtiti kao svećenika koji, primjerice, nikad nije skupljao milostinju, naplaćivao sprovode, krštenja i vjenčanja, uzimao troškove za prijevoz ili novac za blagoslov obitelji, već je, npr. na hodočašća uvijek odlazio bos.
– Da sam znao da će se ovo dogoditi, spavao bih pod vedrim nebom, kao u Domovinskom ratu, a ne u župnoj kući. Nije kukavički maknuti se ako možete izbjeći zlo – zaključio je don Sinanović.
>> Don Ivica Sinanović nepravomoćno oslobođen optužbi za ubojstvo Marka Kraljevića
>> Ivica Sinanović: Marka nisam htio ubiti
Sto nije uspjelo Musi Kesdjiji uspjelo je don Ivanu...dosao je glave Marku Kraljevicu...