Belgijanki Sabine Gouhie u životu uzbuđenja nije manjkalo. Belgija joj je već u mladosti bila mala, vukla su je mora, a prije 18 godina upravo je na pučini, kao druga časnica tankera, negdje na putu između Perzijskog zaljeva i Mediterana, susrela i svoju budućnost, supruga Dubrovčanina.
Prije 16 godina Dubrovnik joj je postao i stalna adresa. U međuvremenu je rodila danas trinaestogodišnjeg Marka i sedmogodišnju Loru, naučila hrvatski i otvorila vlastitu turističku agenciju. Suprug je ostao vjeran morima, a Sabine je svim iskušenjima strankinje u novoj domovini tako odolijevala uglavnom sama. Sve to ide, reći će danas, kad vam je u životu ljubav na prvom mjestu. Odlučna, hrabra i radišna Belgijanka preskakala je prepreke jednu po jednu, okusila je podstanarski život, savladala kulturološke razlike, usvojila lokalne navike, a na koncu naučila živjeti i s nostalgijom prema staroj domovini. Svijet joj u tom desetljeću i pol stao samo jednom, prošlog utorka kad je čula vijesti. – Baš sam bila sam na službenom putu u Tivtu. Ostanete u šoku, prestravljeni kad tako nešto čujete. A onda pojure misli; gdje mi je sestra, gdje je brat, je li tata na sigurnom – prepričava Sabine prve sekunde nakon što je čula za eksplozije u Bruxellesu.
Užasno bih se bojala
– Sestra mi živi baš u Bruxellesu, brat je u Francuskoj, ali često zbog posla dolazi u Bruxelles, tata je u Nizozemskoj, ali nikad ne znate kamo nekoga sudbina odvede... Nasreću, svi su dobro koliko se nakon nečeg tako ružnog može biti dobro. Strah se uvuče. Ja sam s djecom trebala na Uskrsni ponedjeljak putovati u Belgiju, ali sam odustala. Ne želim da djeca vide taj užas na aerodromu... Već nekoliko godina sam ih slala same avionom u Bruxelles kod mojih, sad više nema šanse, užasno bih se bojala... – priznaje Sabina.
A upravo su, kaže, odsustvo straha, potpuni osjećaj sigurnosti, ono što su joj poklonili Dubrovnik i Hrvatska. – Naravno, tu su i ljepota zemlje, klima, more i susretljivi ljudi, ali sigurnost je zasigurno pri vrhu razloga zašto se u Hrvatskoj osjećam tako ugodno i dobro – ističe Sabine, koja unatoč ljubavi prema Dubrovniku i suprugu pomorcu Renatu Maruniću ipak ne nosi ružičaste naočale. – Nije se jednostavno prilagoditi novoj zemlji. Puno je razlika između Belgijanaca i Hrvata. Recimo, u odnosu prema poslu kod vas vrijedi da ne mora sve odmah, može i sutra. Još uvijek se na to privikavam, a ideal bi zapravo bio neka sredina između navika ljudi u staroj i novoj domovini; na radnom mjestu se potpuno predati i posvetiti poslu, ali s mjerom kako bi ostalo dovoljno vremena za obitelj i prijatelje – smatra Sabine.
A u Dubrovniku, gdje živi desetak obitelji s nekim članom iz Belgije, Sabine je stekla široki krug prijatelja. Hrvatski govori na prepoznatljivi dubrovački način pa će za omiljeni, svakodnevni običaj ispijanja kavica među Hrvatima reći po dalmatinski: "Nije to moj đir." – Nije da ne bih htjela, volim ja sjesti na Stradun i popiti kavu, ali jednostavno nemam vremena – kaže Sabine, koja, očito, još nije savladala tu nijansu hrvatske svakodnevice: kava nije izbor, nego način života.
>>EKSKLUZIVNO Pariški bombaši koristili su mobitel kupljen u Hrvatskoj
>>Oslobađanje drevnoga grada Palmire završni udarac kalifatu
Draga Belgijanka iz Dubrovnika, naša su djeca morala gledati užas rata dok je Europa zatvara oči pred užasom jer je to bio neki "naš rat"!