Lijep starinski pianino prvo je na što naiđete čim uđete u prostrani kabinet ministra kulture. Berislav Šipuš, u pretpolitičkom životu iznimno plodan i aktivan skladatelj, dirigent i organizator glazbenog života, doselio je to glazbalo prije tri mjeseca iz svog dotadašnjeg ureda zamjenika ministrice kulture. Kaže da, otkako je postao ministar, nije napisao ni note.
– S komponiranjem i dirigiranjem za sada je gotovo. Jedino što još uvijek stižem, ali jedva, jest rad sa studentima na Muzičkoj akademiji – kaže nam ministar, kojem je ovo prvi intervju nakon što je dobio veliku medijsku pažnju zbog jedne sasvim nekulturne stvari, vožnje sa 0,7 promila. Razgovaramo na dan kada se o tome oglasio i premijer Milanović, zaključivši priču bez većih političkih posljedica za svoju vladu. Ipak, jedna će riječ u prvom pitanju nasmijati ministra, lako ćete pogoditi koja.
Zaustavljena kreativnost
S pianinom ste iz zamjeničkog u ministarski kabinet donijeli i dvije lijepe figurice kojima su vas prijatelji umjetnici ispratili u politiku. Jedna prikazuje simbol mudrosti – sovu, a druga Don Quijotea. Koliko je ulazak u politiku donio otrežnjenja prilično idealističkom, pa i romantičarski nastrojenom umjetniku glazbeniku i umjetniku Berislavu Šipušu?
Ovaj je posao među najgorim i najtežim koje sam ikada radio, a posao ministra je dvostruko teži od posla zamjenika. Siguran sam da svaki čovjek koji dođe na tu poziciju ima velike planove i želju da ih ostvari, ali onda ga počne demantirati zbilja. S tom zbiljom treba živjeti i boriti se, a najgore je to što stalno rješavate nečije probleme. To zaustavlja svaku kreativnost, svaku inventivnost, svaki timski rad i svaku mogućnost da na kraju četverogodišnjeg mandata kažete: evo, mi smo ovo napravili. Ali, možete reći da ste riješili jako puno problema, samo što to nikoga na zanima. Tih problema ima onoliko koliko ima institucija kulture u Hrvatskoj. Ipak, biti ministar, pa i zamjenik ministrice kulture, nešto je jako lijepo: obišao sam Hrvatsku, bio na mjestima i u krajevima u koje inače možda nikad ne bih otišao, upoznao sam predivne ljude, susreo vrhunske intelektualce na mjestima na kojima nisam ni znao da postoje.
Koje vam od tih putovanja prvo dolazi u pamet?
Obilazak vjerskih ustanova i objekata na Ugljanu i Pašmanu s nekadašnjim glavnim konzervatorom Hrvatske prof. Miljenkom Domjanom, u jednom starom autu bez klime, usred ljeta prošle godine. Obišli smo samostan u Kraju, zatim samostan i crkvu na otočiću Galevcu preko puta Ugljana i zatim Čokovac, benediktinski samostan. Tamo su me fotografirali kako spavam oko podneva na divnom samostanskom travnjaku, u hladu jednog stabla. Bio je to kratak predah nakon obilaska koji smo počeli rano ujutro. To mi je jedna od najdražih fotografija i predivan doživljaj koji nikada neću zaboraviti.
A onda Slavonija, Vučedol, Vukovar... Pratio sam od 2012. godine kako raste muzej u Vučedolu. Arhitektura, izvedba, postav i priča koju nosi Aleksandar Durman, sve je to na svjetskoj razini i plod naših ruku i znanja.
Razočaranja možda najviše ima u realnom sektoru jer naši zakoni uistinu nisu dobri. Ne samo u kontekstu Ministarstva kulture nego i u drugim resorima oni često zaustavljaju mogućnost bržeg napretka. Ti zakoni međusobno vrlo često ne komuniciraju i sprečavaju bolju suradnju i koordinaciju između različitih ministarstava i ureda. Umjesto da otvaraju vrata, ti ih zakoni pritvaraju i usporavaju hod. I naravno, tu je ono što bih nazvao politikantstvom. I ja sam za sebe tvrdim da nisam političar, ali sada sam na dužnosti ministra kulture, član sam koalicijske Vlade i dio stranke u čijem je resoru Ministarstvo kulture. Stoga prihvaćam definiciju političara, ali se pokušavam ponašati kao ministar kulture svih kulturnjaka i cjelokupne kulturne baštine.
Koliko je prednost, a koliko mana biti nestranački čovjek u politici na ovoj razini?
Kad sam bio na poziciji zamjenika, prijateljstvo s ministricom Andreom Zlatar Violić omogućilo mi je da imam njezino veliko povjerenje. Njezina pripadnost i moja nepripadnost stranci nije kočila suradnju. Trenutak prelaska na ministarsko mjesto bila je u prvom redu politička odluka pri kojoj su i cijela Hrvatska narodna stranka i njezina predsjednica Vesna Pusić morali prihvatiti činjenicu da ja nisam njihov član, ali da sam njihov kandidat za ministra kulture. Na tom velikom povjerenju ja sam im zahvalan. Ono u čemu ne sudjelujem su, naravno, stranačke aktivnosti.
Možete li možda ipak utjecati na to da kultura dobije vidljivije mjesto u predstojećoj predizbornoj kampanji?
Mislim da je kultura u protekle tri godine dobila veću vidljivost prije svega kod kolega ministara u Vladi, što mislim da je jako bitno. Za Ministarstvo financija više nismo segment koji samo troši. Važnost kulture je prepoznata i u Ministarstvu turizma kao važan segment koji Hrvatsku može podići još više na ljestvici poželjnih turističkih destinacija. Naša zemlja jest jako lijepa, i sunce i more i dalje su naše najveće prednosti, ali na drugom mjestu je kultura i samo u toj kombinaciji možemo rasti. Osjećam, dakle, da kultura unutar Vlade ima vrlo solidnu poziciju i nadam se da će imati važnu ulogu i u predizbornoj kampanji.
Ali, što za kulturu znači dobra pozicija u Vladi ako loše prolazi u državnom proračunu?
I kultura je osjetila da nema novca, da je javni dug velik, da se išlo u jednom trenutku na politiku štednje. Činjenica je da smo u 2014. doživjeli strašan pad na 0,49 posto državnog proračuna. Sada smo negdje na 0,56, a želja nam je, koju smo već izrazili Ministarstvu financija, da se penjemo barem na 0,65. Nije kultura važna samo za turizam ili samo kao onaj poticaj za kreativne kulturne industrije koje već sada predstavljaju 2,3 posto BDP-a i koje zapošljavaju 120 tisuća ljudi. Treba biti svjestan sljedećeg: Hrvatska ima enorman broj kulturnih spomenika. To je kao kuća koja će se urušiti ako je ne održavate. I zato je naš središnji posao zaštita i konzervacija kulturne baštine, investicije u nove prostore i tu je bitno da politika, dakle cijela Vlada shvati da bez dostatnih sredstava mi ne možemo održavati tu kuću koja se zove hrvatska kulturna baština.
Bez nje ne možemo realizirati akcijski plan hrvatskog turizma, a bez ostvarenja tog plana nećemo se podići na ljestvici kulturnih destinacija koje su zanimljive i privlačne tijekom cijele godine. To su naši argumenti i nadam se da ćemo dobiti to što smo tražili. Rekao bih da uistinu nismo besramno neskromni, nego samo upozoravamo da je sektor investicija u kulturi od 130 milijuna kuna, koliko je imao u eri ministara Biškupića i Vujića, pao za više od pedeset posto, na samo šezdesetak milijuna. To naša zemlja ne može izdržati bez obzira ma tko bio ministar i čija bila vlada. Mora se stvoriti svijest da se udio kulture u proračunu mora podići barem 20-30 posto da bismo to što imamo uopće mogli čuvati. Ja se nadam da će ta bolja pozicija unutar Vlade doista biti polazište za raspravu o proračunu za 2016. Kultura mora rasti barem prema onome što je i preporuka UN-a i UNESCO-a, kod kojih smo visoko rangirani po broju i bogatstvu materijalne i nematerijalne kulturne baštine, a to je barem jedan posto ukupnog budžeta.
A može li se možda malo kultivirati i način na koji se obavljaju smjene u kulturnim ustanovama, koje nerijetko završavaju kao ružne javne svađe onih koji odlaze s onima koji dolaze ili onima koji bi htjeli doći?
Ono što kod nas još ne postoji to je kultura dolaženja i odlaženja s funkcije. Dolazak na jednu funkciju ne znači da je to mjesto sada zauvijek tvoje, nego da prihvaćaš jedan mandat. To koliko ćeš dugo na tom mjestu ostati, ovisi u velikoj mjeri o čovjeku, ali nažalost ovisi i o onome što opet moram spomenuti, a to je politikantstvo. Također, mi još uvijek ne znamo što je to mobilnost rukovodećeg kadra. Kod nas se nijedan bivši intendant jednog kazališta nije sjetio prijaviti na natječaj za takvo isto mjestu u nekom drugom gradu što je, primjerice, običaj u Francuskoj, Italiji ili Njemačkoj.
A nisu li možda razlog tome i loša iskustva ljudi s političkim i stranačkim kadroviranjem u svim sektorima, pa tako i u kulturi?
Naravno, to je nešto čega se još nismo riješili, a morali bismo. Moram vam nešto priznati: unatoč svoj mojoj naklonosti demokraciji, određene stvari u kulturi jednostavno bi trebalo centralizirati. Odluka u nekim slučajevima morala bi biti na ministru koji onda za nju preuzima i odgovornost. U tom kontekstu, da se samo ministar i gradonačelnik dogovaraju, još bi bilo i podnošljivo, ali od ovog cijelog sustava vijeća mi smo napravili monstruma. Zato, među ostalim, sva naša nacionalna kazališta i dalje imaju probleme i imat će ih.
Treba priznati da nismo imali snage i hrabrosti za drugačija rješenja, među ostalim, i za međunarodne natječaje za vodeća mjesta. Nijedna od naših najvećih i najvažnijih kulturnih institucija, bilo da govorimo o muzejima, kazalištima ili festivalima, još se nije usudila raspisati takav natječaj.
Završen slučaj
Za kraj, što vam o našoj kulturi, javnosti i medijima govori silna pažnja zbog onih 0,7 promila, kakvu vjerojatno nikada nećete dobiti na nekoj kulturnoj temi?
Otvorili smo Prirodoslovni muzej u Metkoviću, gdje sam spomenuo sve bivše ministre koji su pratili taj projekt i zahvalio im. Bio sam u Sinju, da vidim kako napreduju radovi na Muzeju alke. O svemu tome izvještavalo se ili samo lokalno ili na razini po važnosti nižerangiranih vijesti. Hrvatska radiotelevizija radi sjajan posao na Osorskim glazbenim večerima sa svojim ansamblima, snimanjima za radio i televizijskim prijenosom otvorenja festivala. Ali, tamo više nijedan drugi medij i nijedne novine ne šalju svog novinara koji bi izvijestio o prepunoj katedrali i oduševljenoj publici. Otvorili smo Muzej u Vučedolu, otvorit će se Vojni muzej, stalni postav Oluja '95 u Kninu, na kraju godine Muzej Apoksiomena... ali, ministar kulture dobiva pažnju medija zbog prometnog prekršaja. Naravno da mi je žao što sam to napravio, naravno da je to nedopustivo i za građanina, pa tako i za ministra Šipuša. Vijest o tome pojavila se dva tjedna kasnije, i to s netočnim činjenicama, uključujući i samo mjesto događaja.
Čim su me upozorili da se takvo što pojavilo na jednom portalu, ja sam dao izjavu jednom listu i dan kasnije televiziji. Ali, u sve to umiješalo se jako puno svakojakih podmetanja i opet ono isto politikantstvo, o kojem više ne želim reći ni riječi. Taj je slučaj za mene završen.
