Američki potpredsjednik u Zagrebu je u trenutku kad se Hrvatska ponovno nalazi na povijesnoj razdjelnici. I pri tome ne ciljam tek na neizvjesne pregovore o slaganju vlade. Jer, tko god je sastavio, naći će se pred istim problemom koji je daleko veći od nas. Koliko god puta da smo u proteklih nekoliko mjeseci ponavljali već otrcanu frazu “Europa nakon ovoga više neće biti ista”, vrijeme je da konačno prihvatimo da onakva EU u koju smo ušli odavno više ne postoji. Uostalom, samo dvije godine nakon našeg svečanog dvokoraka u novu bračnu zajednicu, to nam sasvim zorno ilustriraju naši prvi susjedi i saveznici koji su se od nas ogradili žilet-žicom. Što je najironičnije, oni su taj pasivno-agresivni čin prema Hrvatskoj poduzeli zato što hrvatska vlada žicu nije htjela okrenuti prema svojem dojučerašnjem smrtnom neprijatelju – Srbiji.
No, nakon zločina u Parizu, više nitko nikome ne može zamjeriti nikakve obrambene reakcije, pa ni dizanje ograda prema susjedima, bez obzira na to što su one više osmišljene kao smirivanje vlastite javnosti nego kao stvarna zaštita od najezde s istoka. Danas bi i mnogo eksplicitnije represivne reakcije pa i onakve nad kakvima smo se prije koji mjesec zgražali možda naišle tek na rezignirano prešutno odobravanje. Nakon što je objavljeno da su neki pariški teroristi zapravo netom prije masakra stigli podunavsko-posavskom izbjegličkom rutom, da su ih i Hrvati pritom lijepo dočekali, napojili, nahranili te sigurno, brzo i besplatno ispratili prema njihovom krvavom odredištu, teške su posljedice neizbježne. Cijenu ćemo platiti svi mi, stanovnici Europske unije, u prvom redu novom redukcijom naših građanskih sloboda, a zatim ne samo ekonomski migranti nego i izbjeglice, protiv kojih će se podići ovaj put gotovo neprelazni zid – potpomognut i policijom i vojskom spremnima upotrijebiti silu. Hrvati pak opet na neki način ostaju u predvorju Europe, budući da je Zoran Milanović svojim soliranjem vjerojatno za neko vrijeme prokockao puni hrvatski ulazak u schengenski režim, što god taj izraz danas podrazumijevao.
Hrvatska je na početku ove krize propustila preuzeti lidersku ulogu koja se od nje morala očekivati. Točnije, propustio je to napraviti Zoran Milanović, prilagodivši sve interesima svoje predizborne kampanje. Umjesto da na vrijeme organizira jedan ovakav sastanak na visokoj razini, uz podršku Washingtona i vodećih europskih država, on je preuzeo ulogu remetilačkog faktora koji se zavadio sa svim svojim susjedima. Istina je, njegov način vođenja izbjegličke krize do sada nije rezultirao time da Hrvatska postane konc-logor za izbjeglice, ali je Hrvatska postala vakuumski usisavač koji je dodatno ubrzao protok migrantskog vala i njegov neslavni klimaks.
U trenutku kad i papa govori o 3. svjetskom ratu, kad NATO u Siriji ruši ruske avione i posve je nepredvidivo kakve će reakcije uslijediti, Hrvatska ponovno ima šansu preuzeti odgovornu i konstruktivnu ulogu u susjedstvu, kako bi spriječila radikalizaciju stanja barem u svojem mekom trbuhu – u BiH, ali i duž cijele famozne zelene transverzale od Cazina do Istanbula, jer ako se ona zapali, pokazat će se da upozorenja Angele Merkel o balkanskom buretu baruta nisu samo uspavanka za smirivanje Nijemaca.
Sa svim susjedima mora se zajednički stvoriti platforma na kojoj će se izgraditi koliko-toliko usklađena politika prema budućim migrantskim valovima te mjere kontrole koje neće biti usmjerene isključivo prema tome da se izbjeglice što prije utrpaju u krilo sljedećoj državi u lancu.
Veliko je pitanje hoće li to biti moguće s Milanovićem kao eventualnim mandatarom nove hrvatske vlade. Pregovori s Mostom potpuno zaobilaze niz važnih aspekata hrvatske politike.
Inicijativa je trenutačno u rukama predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja pokazuje da nije tek šopingholičarka, kakvom je ocrtava Milanović, te da se na prekoatlantskim relacijama obavlja veliki diplomatski posao. Kao i mnogo puta do sada, pokazuje se da Europa nije dorasla zadatku koji se pred nju postavlja i posve je jasno da bez jačeg američkog angažmana ni ovaj put neće biti cjelovitog i održivog rješenja. Dolazak Joea Bidena u Zagreb kruna je prve godine njezina mandata, a hoće li ostati na tome ili će imati i konkretne vanjskopolitičke uspjehe od kojih će Hrvatska imati dugoročne koristi uvelike će ovisiti o tome hoće li Markov trg u sljedećem mandatu surađivati s Pantovčakom ili će se nastaviti potpuni rasap hrvatske vanjske politike.
Ne budite smiješni sa ovakvi tekstom, pa HDZ i SDP nikada za ništa nisu bili sposobni, znaju jedno proizvoditi afere. A sve njihove promašaje plaćaju zaduživanjem u kreditima kojima će zadužiti naše unuke i praunuke.