Kad se doselila u Zagreb, Teodora Gregurić shvatila je da u njezinu životu nešto nedostaje. Iako joj je gotovo cijeli dan ispunjen radnim obvezama, slobodni trenuci bili su prazni.
– Moje odrastanje obilježio je suživot sa psima, nedostajalo mi je neko čupavo stvorenje. Počela sam razmišljati o tome da udomim psa, a na to su me potakle i slike napuštenih životinja koje čekaju svoje ljude – kaže Teodora i dodaje kako je tu došlo ono veliko "ali".
Znala je da nema dovoljno vremena i strpljenja za štene ili mlađeg psa, a nije bila spremna ni na prožvakane cipele, izgrebana vrata, lajanje i negodovanje što ga ostavlja samog.
– Osim toga, smatrala sam da treba pružiti dom životinji koja nema šanse da dočeka nekog svog iz bilo kojeg razloga – prisjeća se.
Odluka iz prve
Kad je ugledala Biglija, psa o kojem se brinula udruga Šapica, odmah je znala da bi ga rado udomila.
– Mislila sam da će takav ljepotan sigurno odmah naći dom. Uz to su ga opisali kao vrlo pristojnog psa. No, izgleda da su ipak njegove godine bile razlog što ga nitko nije htio. Prema nekim procjenama, ima ih već devet. Nakon nekoliko dana vidjela sam ponovno njegovu sliku i više nije bilo dileme. Pisala sam Šapici i sve smo vrlo brzo dogovorili – kaže Teodora. Svog prijatelja upoznala je prvo u azilu. Već je tada shvatila da će biglovski nos diktirati i tempo i smjer svake šetnje te da ima posla s karakternim psom koji neće poslušno hodati uz nogu i čekati svog čovjeka da odluči o sljedećem koraku.
– Kasnije sam doznala da je to tipično biglovsko ponašanje koje krasi sve pripadnike njegove vrste. Možda me je time još više osvojio i bila sam još sigurnija u svoju odluku da je baš on pas za mene – kaže Teodora. Kad je stigao kući, dodaje, nije znala koje ime odabrati.
– Nismo znali na koje se ime dotad odazivao. Zvala sam ga svakako, ali on nije reagirao. Odustala sam i nazvala ga Bigli. Još uvijek ne reagira na svoje ime, ali reagira na moj glas – kaže mlada Zagrepčanka. Da je ime bio tek prvi problem, shvatila je u šetnji.
– Prvi susreti s drugim psima bili su praćeni lavežom i ne baš prijateljskim stavom, no vrlo je brzo naučio da za to nema potrebe. Sada se ponjuši sa svakim psom kojeg susretnemo. I ne samo da više ne izaziva svađu, već vrlo pristojno ignorira druge lajavce koji izazivaju probleme – dodaje udomiteljica.
Pogled koji obara
Bigli je opravdao sva očekivanja. Nikada u stanu nije obavio nuždu, strpljivo čeka da ga se izvede u šetnju. Nije napravio ni štetu u stanu zbog koje bi se morala crvenjeti pred najmodavkom.
– Jedina zabrana na koju se oglušuje tiče se spavanja na mojem krevetu, ali dovoljan je jedan pogled dva najljepša smeđa oka da se izbjegne svaka sankcija – ističe Teodora. Bez obzira na dnevne obveze, za šetnje uvijek nađe vremena. Upoznali su cijelo naselje, ali i druge vlasnike i njihove pse.
– Izlazimo na mjesta na koja je i Bigli dobrodošao. U autu je stražnje sjedalo rezervirano za njega, a išli smo i na more. Iako mu kupanje nije drago, uživao je istražujući obalu. Vikendom se nagradimo dužim šetnjama u prirodi, kad ima priliku slijediti trag šumskih životinja. Tada kao pravi lovac oduševljeno laje – opisuje njihova druženja. O godinama pred njima i koliko će ih biti ne razmišlja, samo uživa u svakom novom zajedničkom danu.
>>Dejzi treba siguran kutak u koji će smjestiti svoj krevetić
Cestitam Vam. Koliko bi svijet bio lijepsi kada bi bilo vise ljudi poput Vas.