TREBA LI UKINUTI NAGRADU HRVATSKOG GLUMIŠTA? HNK (studeni 2022.)
Poslije fanfara i dodjela Nagrada hrvatskog glumišta bio sam tužan i betežan.
Čučim u parteru i gledam taj spektakl uz koji sam pupčano vezan.
O tome malo kasnije.
– Ovo je zadnja Nagrada koju organiziram – šapnu mi Marija Filipović.
Meni zadnja koju gledam.
Teško mi je bilo slušati kako rijetki kapitalci hrvatske scene tvrde da je Nagradu odavno trebalo ukinuti.
Drugi pak kažu da ih podsjeća na Hrelić.
A oni najzločestiji da se Nagrada hrvatskog glumišta pretvara u Nagradu hrvatskog smetlišta.
I da je ne bi trebalo dodjeljivati u HNK, već na Jakuševcu.
Ružno i tužno. Boli.
Dok ovo pišem, ne znam zašto je Bobo Jelčić odbio primiti nagradu.
Ali znam puno, puno “kuhinja” vezanih uz nominacije i dodjele.
– Ovo je cirkus da nas dirigente trpaju u konkurenciju s redateljima – ponovio mi je laureat Ivo Lipanović u Kavkazu, gdje smo se, uz Josićev cuvee, družili s lijepom primadonom Terezijom Kusanović.
– Nas dvojica smo dobro surađivali na tri projekta – obrati mi se u jednom trenutku maestro.
Nasmijem se.
Moj sluh jedva razlikuje lupetanje vešmašine od Pavarottijevih arija.
– Zamijenio sam te s Atačem – doda Ivo.
A ja bolje pjevam nego crtam.
Tulum i druženje za pet.
Slavlje, cuga, smijeh i tuga.
Veselili su se dobitnici kipića, tugovali oni koji misle da su oštećeni.
Na samoj dodjeli sjedio sam pokraj kralja švedskih stolova Vlade Svibena.
Uz njega šarmantna Dajana, kći kraljice života i provoda Žuži Jelinek.
– Mogli bi i tebi dati Nagradu za životno djelo – trznem Vladeka.
– A zakaj ne? Debitiral sam u PIK-u 1952. godine u predstavi “Junaci Pavlove ulice”. Igral sam prvog dječaka, a drugi klinac bil je Pjer Veček. Nakon 70 godina završil sam ko Deda Mraz.
Sviben je skroz naskroz ozbiljan.
Legenda kruži da je u predstavi “Tri praščića” igrao sva tri prasca.
Praščić nad praščićima.
Meni dragoj Vlasti Knezović čestitao sam na zasluženoj Nagradi.
– Hoće li biti “šuške”?
– Kažu da će biti para.
– Gdje ti je slatka kćerkica?
– Bolesna je i nije mogla doći.
Kratko smo pospikali, a ja sam bio u čudu kako su je uopće pronašli.
Nestala je poput Agathe Christie.
Zametnuo joj se svaki trag kao svojevremeno i čuvenoj autorici krimića.
– Jedva sam je pronašao u Dalmaciji, gdje sada živi – otkri mi Jakov Bilić, ravnatelj Šibenskog kazališta.
Svaka čast njemu, Perici, Mariji i Pucaru jer su nadmašili Sherlocka Holmesa.
Vlasta je blistala na sceni.
Navlažila mi okeca.
Ali gomila nepotrebnih nagradica zasjenila je one relevantne.
Ako netko zna nabrojati imena svih laureata, u svim kategorijama i dokategorijama, vodim ga na rajžlec.
Neću se iznenaditi ako uvedu i nagradu za glumca i glumicu koji igraju u predstavama, ali se ne pojavljuju na sceni.
Npr. kravica Pisava u Kolarovu “Svoga tela gospodar” muče iz štalice, a ne vidi se na sceni.
Nominacija za nevidljive.
Nasmijao me na dodjeli slavodobitnik Ugo Korani iz ZKM-a.
– Znate li kako se zove Karamazov koji puši tri cigarete odjednom?
– ?
– Dimitri.
U bilateralnim razgovorima, uz cugu, dogovaram “spoj” s predsjednikom hrvatskih pisaca Zlatkom Krilićem, pa s Miljenkom Puljićem, pa sa slavom ovjenčanim Srećkom Šestanom, kojeg žele smijeniti bez valjanog razloga.
I na kraju s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem.
– Predsjedniče, razmislite i recite mi imena najboljega glumca među političarima i najbolje glumice među političarkama.
– Razmislit ću – uzvrati mi i još uvijek razmišlja dugujući mi odgovor.
Možda i njih uključe u hrpetinu nominacija.
Tko zna.
A sad objašnjenje iz uvoda o mojoj povezanosti s Nagradom.
Onu prvu dodjelu u HNK 1993. osmislio je Zlatko Vitez, a Ivo Vuković i ja odradili smo fizički dio posla.
Svaki brončani kipić prošao je kroz naše ruke.
Od ljevaonice do Udruženja.
I poslije u HNK.
Pa i sva ona prasetina na švedskom stolu.
Pa hektolitri bijelog i crnog za domjenak.
Para nije bilo. Ratovalo se.
Snalazili smo se čarobnjački.
Sve se svalilo na histrionska leđa.
Vitez je nabavljao mapu za Vjeročku Žagar i novčanu nagradu.
Za Fabijana Šovagovića nije bilo novca i bio je upitan kao drugi laureat za životno djelo.
Stvar spašava moj šulkolega iz trešnjevačke gimnazije Boško Crnobrnja, tadašnji glavni urednik Metroa.
Daruje za Šovu 1200 DM.
Mesarić je oživio Bukovčev zastor i dodjela je bila kompletna i spektakularna.
A onda se, mic po mic, priključuju plesači, baletani, lutkari, koreografi, dirigenti, lajt dizajneri...
Ma sve živo što ima bilo kakve veze s daskama koje sve više životarenje znače.
Nije čudno što raste broj kritičara.
Dobronamjernih.
I zločestih.
A meni stvarno žao.
KLOBUČAR ZOVE HOUSTON Trešnjevka, Saloon (studeni 2022.)
Sve je hladnije i hladnije.
Zima smrzava uspomene koje će ljeto teško otopiti.
Taman kad me ćopila romantika, javi se moj stari prijatelj, glumac Hrvoje Klobučar:
– Imam problem.
– Nisam Houston, ali pokušat ću naći rješenje.
Objasni mi Hrvoje kako pod hitno mora u Beč.
– Predstava “Naš razred” gostuje u Austriji. Trebao bih i ja na put, ali pojavio se problem.
Mućnem ludarom i skontam da to i nije neki problem.
Bar ne za bivšega kralja kulena Tomislava Galovića.
Kažem Hrvoju da mu se javi i njih dvojica za pola čuke otkloniše sve zapreke.
Odigrao je u Beču predstavu i kupio za Vlahu Srezovića lijekove protiv glavobolje kojih u nas nema.
Sjedili smo u Saloonu uz vino i rakiju kad eto ti Hrvoja s tabletama i nerazdvojnom ljubimicom Medom.
– Ne znam kako zahvaliti Tomi. Može jedan dobar ručak za sve nas? – predloži Klobučar.
Odbijamo ponudu u startu i s problema za Houston skrenemo na cucke.
– Odakle je tvoja Meda?
– Ona je hrvatski gonič. Našli smo je u Gospiću s polomljenim rebrima i odrezanim repom. Neki kreteni su je zlostavljali.
Gleda nas Meda svojim bistrim okicama, a Hrvoje nastavlja:
– Kao klinca srušio me jedan pes i dugo sam se bojao. Sve dok me nije osvojila Meda.
I Galović se panično boji peseka zbog neugodnog iskustva iz pionirskih dana.
– Supruga Slavica želi psa, ali ja se ne dam nagovoriti.
Klobučarova ljepša polovica, glumica Ana Maria Percaić imala je psa ljubimca, ptičara Bubija.
Maznuli ga lovci.
Deset godina nije znala gdje je.
– A onda su nazvali iz Rijeke da su pronašli njenog ljubimca. Bili smo na turneji pa smo nakon zadnje predstave odjurili u Rijeku. Nećete vjerovati, prepoznao je Ana Mariju nakon 10 godina.
Kad je Bubi postao neupotrebljiv za lov, hitili su ga na cestu.
Zlotvori.
Toliko o cuckima.
O problemu koji je razriješio Galović nećemo.
Kad nastupi zastara, servirat ću vam “desert”.
”KILLERI” U LOVU NA VEPRA, A JA U ESPLANADI NA SAJMU VINA Esplanada (studeni 2022.)
Živimo na planetu gdje dan traje samo 24 sata.
Bilo bi mi puno draže da traje dulje.
Ima planeta na kojima je dan dulji od 5000 sati.
Sve bih stigao.
Ovako tek zadnji dan Sajma vina u Esplanadi krenuh u posjet Dropuliću i Šagiju.
Trebalo je puno toga kušati.
Neka mi se zavrti.
Nek me spoji sa zvijezdama.
Vino je čudo.
”Killerski” dio naše ekipe otplovio je na Cres.
Kažu, srna i veprova ima na svakom vuglecu.
I posebno su cijenjeni.
Zbog zdrave prehrane.
Dio je krenuo s puškama u Gorski kotar uz obećanje Mirka Capudera:
– Čim ustrijelimo vepra, eto nas nazaj da spremimo gulaš.
A ja škicam i lovim vina.
Na štandu Istenića ispravak netočnog navoda.
– Pisal si da je tata Janez golman, mama Mihaela košarkaška reprezentativka i sestra Barbara vrhunska golferica. Ispalo je da ja jedini nisam sportaš, a godinama sam igrao ragbi i dogurao do reprezentacije – dopuni me, uz degustaciju vrhunskih pjenušaca, Miha Istenić.
Vozim dalje slalom tražeći vrhunska crna.
Dok sam cuclao plavac iz Pelješkog podruma Putniković, zacvili mobitel.
– Unuk Kristijan nemre nigde najti Gavranovu lektiru “Zaljubljen do ušiju” – trznu me prijatelj Zdravko Petrović Šljik, bivši stoper Trnja, koji je s dr. Joškom Paladinom imao Konjički klub Hiperion.
Na primopredaji knjige doznam da unuk igra u Lokomotivi.
– Kristijan rastura u mlađim kategorijama. Najbolji je strijelac – ponosan je deda Šljik.
– Ovako ćemo: ja njemu darujem knjigu, a on meni dvije ulaznice kad zaigra u Ligi prvaka.
– Nitko sretniji od mene! – uzvrati deda i ode prema Esplanadi na dodatne gutljaje vina.
VIC TJEDNA
Prva žena na Mjesecu: - Houston, imamo problem. - Što je? - Ništa, nema veze. - Ali u čemu je problem? - Ma, ni u čemu! - Molim, reci što je problem? - Znaš ti dobro što je problem!
