Ovo je priča o mučnoj situaciji koja se nikada, u nekom uređenom društvu, nije trebala dogoditi. Priča je to o tome kako su u sustavu najranjivije skupine, u ovom slučaju stari i bolesni ljudi, samo brojke čije su sudbine nevažne, jer ih jedan klik na računalu može izbrisati, ali i o tome kako je neke službeničke pogreške teško ispraviti. Ovo je priča i o strepnji i dugu koji se nikada nije smio nadviti nad glave mlade obitelji i jedne 77-godišnje bake!
Supružnici Marina i Darko Katić u općini Netretić u Karlovačkoj županiji skrbe se godinama o Darkovim roditeljima; 77-godišnjacima Slavi i Mari Katić čiji je niz bolesti dulji od popisa za mjesečnu kupnju. Slavo je obolio davno, još dok im je sin Darko bio osnovnoškolac, te je morao imati 24-satnu skrb. Zbog toga je supruga Mara prije 25 godina ostavila posao čistačice u školi, kako bi se brinula o suprugu. Javila se na Zavod za zapošljavanje i tako je imala zdravstveno osiguranje. Slavo je, pak, imao rješenje Centra za socijalnu skrb o trajnoj nesposobnosti za rad u kojem su nabrojene sve bolesti s kojima se nosio, a zbog toga je dnevno uzimao silnu terapiju. Zbog toga je imao pravo na osobnu invalidninu od 1700 kuna mjesečno, a osnovno je zdravstveno osiguranje imao preko supruge Mare. Dakle, iznos Slavine osobne invalidnine od 1700 kuna bio je desetljećima jedini stalni prihod supružnika s djetetom.
– Moj suprug, njihov sin, u osnovnoj je i srednjoj školi čitavo vrijeme radio kod kuće na polju, ali i kod privatnika kada bi stigao, da bi mogao uzdržavati roditelje, da imaju ipak još neke prihode u kući – priča nam snaha Marina. Baka Mare uredno se javljala na Zavod za zapošljavanje, no kada je napunila 50 godina, rekli su joj da se više ne mora javljati budući da od tada ima trajno zdravstveno osiguranje za što je dobila i rješenje. Kako su godine odmicale, zdravlje im se pogoršavalo, a tegobe gomilale. Baka Mare danas hoda uz pomoć štaka, no sin i snaha brinuli su se o njima, nabavljali im lijekove, vozili ih na preglede. Nije im bilo lako, no, kako su nam Marina i Mare rekle, takav je život, to su svi prihvatili. A onda je uslijedio šok kakav samo državna administracija može prirediti.
– Početkom svakog mjeseca već godinama idem u ljekarnu po lijekove za oboje; riječ je o masi lijekova koji su im potrebni i koje moraju piti svakoga dana. Nikada neću zaboraviti 2. srpnja ove godine. Došla sam u ljekarnu, a ljekarnica mi je rekla da uz njihova imena, dakle uz imena bolesnih staraca od 77 godina stoji crveni križić što znači da više nemaju osnovno zdravstveno osiguranje! Bila sam šokirana, mislila sam da se radi o pogrešci. No ljekarnica je ponovno provjerila i crvena je oznaka i dalje svijetlila uz njihova imena. Pa kako, upitala sam je u čudu. I što sada? Ljekarnica je rekla da moramo platiti tržišnu cijenu lijekova, da nema drugog rješenja, ali da svakako odemo u Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje jer samo oni znaju zašto se to dogodilo. A tržišna cijena za bakine lijekove bila je 150 eura, a za djedove 60 eura! A oni zajedno imaju 225,63 eura njegove osobne invalidnine. Lijekove smo platili, što sam mogla, a otišla sam i u obližnju Sloveniju kupiti te iste lijekove po znatno nižoj cijeni. Sačuvala sam račune, kako su nam u ljekarni rekli, da ih imamo kada razriješimo problem s HZZO-om. I tu počinje naša muka koja traje do početka rujna, dakle dva mjeseca – govori nam Marina dok vadi silnu dokumentaciju vezanu za bolesti muževih roditelja koju uredno čuva. Tom brdu dokumentacije dodaje još jednu hrpu papira – koju su od nje tražili službenici karlovačkog HZZO-a.
GALERIJA Marina i Mare Katić
Marina odlazi pitati što se dogodilo, a službenica HZZO-a kaže joj da su se Slavo i Mare trebali javiti do 30. lipnja ove godine kako ne bi izgubili osnovno zdravstveno osiguranje.
– Ja joj kažem da ne znam za takvu odredbu, a ona mi odgovori da se o tome govorilo u medijima, na televiziji, da smo mogli čuti. Kažem joj da mi ne gledamo i ne slušamo televiziju po cijele dane, jer radimo na zemlji, idemo na posao, a i moji svekar i svekrva da su i čuli, to sigurno nisu mogli razumjeti. Svekrva ima 11 godina radnoga staža, dakle po zakonu nema pravo na mirovinu, a svekar je nekad davno, prije gotovo 25 godina radio u Njemačkoj, ali je zbog bolesti došao doma i također nema nikakvu mirovinu. Uostalom, on je imao zdravstveno osiguranje preko supruge koja nema veze s Njemačkom i koja se skrbila o njemu. Dakle, prema toj su odredbi osiguranje ukinuli njoj, a onda i njemu. Kažu mi prijatelji da su se u medijima spominjali ljudi koji sada rade vani, studenti koji ne žive ili žive u Hrvatskoj, ne znam točno, ali nitko nikada i nigdje nije čuo da se starci od 77 godina moraju javljati HZZO-u do 30. lipnja kako ne bi izgubili osnovno zdravstveno osiguranje! To je suludo. Osim toga, mi doma na kućnu adresu nikada nismo dobili nikakvu obavijest o tome da se nešto mijenja u sustavu, da se čak i oni tako stari i bolesni moraju doći prijaviti u HZZO. Da smo imali ikakve informacije o tome, posjeli bismo ih u automobil i odvezli kamo treba da potpišu što god treba – prepričava nam obiteljsku dramu Marina.
Kaže da su joj rekli u HZZO-u da se javi u Karlovačku županiju, jer možda bi roditelji mogli imati pravo na nacionalnu mirovinu.
– Službenica iz Županije javlja nam da prema prosjeku primanja ukućana, dakle i mene i supruga, na to ne bi imali pravo, a čak i da postoji ta mogućnost, mi bismo izgubili mogućnost korištenja dječjeg doplatka. Tako su nam rekli. Još me pitala jesam li u HZZO-u podnijela ikakav zahtjev, a ja sam joj rekla da nisam, jer da su mi rekli da nemamo pravo. Ponovno sam nazvala u karlovački HZZO čija mi je službenica rekla da bih svekra i svekrvu ipak mogla ponovno prijaviti da dobiju zdravstveno osiguranje, ali moram sakupiti određene papire. Znam točno koje, jer sam zapisivala dok mi je žena diktirala. Tako sam prikupila tiskanicu 2 i 1 i ispunila ih, a svekar i svekrva su ih potpisali. To sam trebala predati u mirovinsko. Zatim mi je rekla da u matičnom uredu podignem njihov vjenčani list i u mirovinskom tražim ispis staža i mirovine za oboje, a da za svekra tražim potvrdu o primanju iz Centra za socijalnu skrb. Hodala sam danima po uredima dok nisam sve skupila i došla na šalter u HZZO-a u Karlovcu. No ondje su me u čudu pitali tko me poslao k njima s tim papirima i tko mi je rekao da se to tako može. Šokirana, odgovorila sam im: "Onaj tko mi se javio na telefon". Onda me službenica pitala tko mi se javio na telefon. Kako bih ja mogla znati tko mi se javio na telefon. Žena sliježe ramenima i kaže mi da im to ništa ne treba i poslala me kući. Nisam više znala što bih. Onda nam je odvjetnik rekao da bi moj muž mogao osigurati roditelje preko sebe kao njihov uzdržavatelj. Pa je moj suprug otišao s posla, došao na šalter tog istog HZZO-a, pojasnio situaciju, ali su i njega otpravili sa šaltera i rekli mu da se to tako ne može. Strašno; vrijeme je išlo, mi stalno idemo u HZZO, skupljamo papire, a oni nas stalno 'izbacuju' i govore da se ništa ne može – dodaje sugovornica.
I njezina rođakinja zvala je u Zagreb, u središnjicu HZZO-a, gdje je spojena s referenticom koja joj je ponovila mantru da se o tome pisalo i pričalo u javnosti, da je sada kasno, da nemaju rješenje za takve slučajeve i da sada moraju sami svakoga mjeseca plaćati zdravstveno u iznosu od 600 kuna po osobi. Tada im odvjetnik njihovih prijatelja ponovno savjetuje od odu u HZZO i inzistiraju na pisanju žalbe.
– Bila sam očajna, jadna, ljuta, ogorčena. To dvoje staraca nisu to zaslužili. Otišla sam ponovno sa svim papirima na šalter karlovačkog HZZO-a i rekli su mi da su upoznati sa slučajem, da se o tome govori, ali da oni nemaju rješenja za nas i da, budem li arogantna, idem u Zagreb. Kažem joj da su i mom suprugu rekli da ih ne može osigurati preko sebe, a žena mi kaže da je to istina, da se to ne može. Pitam ih koje je onda rješenje za to dvoje staraca koji su trajno bolesni i suludo je da nemaju osiguranje, a ona mi kaže da ne zna. Onda sam rekla neka mi da bilo kakav zahtjev i da ću podnijeti tužbu jer ovako dalje više ne ide. Tek je tada žena zvala njihovu pravnicu. Pravnica je došla i rekla da će vidjeti što se može napraviti, uzela je sve podatke i rekla da će se javiti idućeg tjedna. I nazvala je pravnica u utorak 5. rujna i rekla mi da suprug Darko dođe te da će moći podnijeti zahtjev da roditelje osigura preko sebe. Kada sam joj rekla da je svekar u međuvremenu preminuo i pitala je što da sada radim, nakon što su me gotovo dva mjeseca šetali, čuo se muk s druge strane slušalice – priča nam Marina.
POVEZANI ČLANCI:
Baka Mare sluša, tiho, na rubu suza. Njezinu je suprugu u nedjelju navečer poslije 18 sati pozlilo; obitelj je pozvala hitnu pomoć koja ga je odvezla u karlovačku Opću bolnicu gdje su mu se liječnici, doznaju poslije, tijekom noći borili za život. Bio je podvrgnut i operaciji, no zbog godina i niza bolesti organizam se nije mogao izboriti. Obitelj Katić u ponedjeljak 4. rujna ujutro dobiva poziv iz bolnice – Slavo Katić je, nažalost, preminuo.
– Dva dana nakon toga je sahranjen, a mi smo dobili i poziv da se javimo u bolnicu kako bismo uzeli račun za njegovo bolničko liječenje. Budući da nije imao osnovno zdravstveno osiguranje, trošak liječenja i skrbi u bolnici prebačen je na nas. Riječ je o iznosu od 5534,33 eura! To je bio novi šok. Ne krivimo mi Opću bolnicu, nikako, oni su bili ljubazni, susretljivi, dali su nam račun i rekli da vidimo što se može riješiti s HZZO-om, nisu se odmah išli naplatiti. I ja sam im zahvalna na tome. Jasno je nama da račun netko treba platiti. Niti smo znali da bi njegovi roditelji mogli ostati bez zdravstvenog osiguranja, a kada smo se našli u toj situaciji, gotovo dva mjeseca molili smo pomoć od HZZO i neko rješenje. I nisu nam pomogli. Mi taj iznos nemamo; suprug i ja imamo radničke plaće, dvoje male djece, oboje imamo kredite i to jednostavno ne možemo platiti. Bojimo se da nas HZZO ili tko već ovrši zbog tog računa, jer izgleda da je sve moguće na štetu običnih, malih ljudi koji ne znaju svoja prava i koji ovise o državnim službenicima da im pomognu. U našem slučaju sve je izokrenuto, zato se i bojimo takvog ishoda, ovrhe. A ja onda pitam njih od čega bismo trebali živjeti nas petero. Moja svekrva nakon svekrove smrti nema baš nikakva primanja, dakle ni onih 1700 kuna, odnosno 220 eura suprugove osobne invalidnine, ostala je bez ičega – priča nam očajna Marina Katić.
U međuvremenu 7. 9. njezin suprug Darko dolazi na šalter HZZO i tamo mu pravnica pojašnjava da na list papira napiše i potpiše zahtjev, sada više ne za oca i majku, nego da njegova majka Mare bude zdravstveno osigurana preko njega koji radi i koji je njezin uzdržavatelj.
– Dakle, samo je to bilo dovoljno cijelo vrijeme; da te dvije rečenice napiše na papir i potpiše se. Nikakve papire nije morao sakupljati. I rekli su mu da čeka rješenje koje će dobiti na kućnu adresu za nekoliko dana. I došlo je. Na Rješenju piše da vrijedi od 20. rujna, a mi smo ga na kućnu adresu dobili 29. rujna. No za mog je svekra kasno – zaključuje Marina.
Dali bi htjeli ovo dati na čitanje u Sabor.