Situacija u vezi s hrvatskom Vladom bizarna je (čudnovata ili nastrana) jer se nikada u Europi nije dogodilo da jedan premijer, kojega većinske stranke više ne podupiru, odbija dati ostavku, napisala je talijanska novinska agencija ANSA. Ne samo što je bizarno već nije ni logično, u demokratskim sustavima, da premijer od kojega stranka koja ga je postavila sada traži da odstupi, odgovara: Ne.
Spomenimo nedavni talijanski primjer. Nakon parlamentarnih izbora 2013. premijerom je koncem travnja postao član Demokratske stranke (PD) Enrico Letta. U veljači 2014. novi čelnik PD-a, Matteo Renzi, kazao je da bi bilo dobro da Letta odstupi jer je prespor u donošenju reformi. I Letta je dao ostavku. Renzi je dobio mandat za sastav nove vlade.
Svuda u Europi, a primjera ima koliko želite (u Velikoj Britaniji Major je zamijenio Thatcher, Brown Blaira..., u Francuskoj Ayraulta je zamijenio Valls...), premijeri su podnosili ostavke kada je stranka htjela imati novog predsjednika vlade. Da je Tihomir Orešković podnio ostavku kada je vidio da je nepoželjan, vjerojatno se Sabor ne bi trebao izjašnjavati o njemu. Možda bi se sve brže odvijalo, ako se uopće može govoriti o nekoj brzini vladine većine koja je šest mjeseci blokirana.
Dodatna bizarnost hrvatskog slučaja su trojica protagonista. Bivši menadžer (malo čudno da uspješni poslovni čovjek napušta svoje radno mjesto da bi postao premijerom) Tihomir Orešković želi vladati, i to ne samo nakon što nije sudjelovao na izborima već i bez stranke koja bi ga podupirala. Čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je dobio izbore, podnosi ostavku u Vladi koju je, zajedno s čelnikom Mosta Božom Petrovom, blokirao. Orešković, koji nema stranke (ponavljamo) i nema izbornog legitimiteta, traži ostavke Karamarka i Petrova, čelnike stranaka koje su prošle na izbornom ispitu.
Možda se na cijelu situaciju u Hrvatskoj gleda drukčije, ali kada se promatra izvana, onda je ona ne samo bizarna već i autodestruktivna. Sami si činimo zlo!
