Prošli tjedan otpočeo je popularni i kvalitetni ciklus koncerata koji se pod nazivom Sunčana strana Prisavlja održava na južnom dijelu travnjaka pokraj zgrade Hrvatske radio-televizije.
Riječ je o hvalevrijednom projektu HRT-a koji je pokrenut kao odgovorna i lucidna reakcija na onu koronsku pošast, kada se izbjegavalo koncertirati u zatvorenim prostorima, pa su koncerti na otvorenome bili i dobrodošli i svrsishodniji. A južni travnjak monumentalne zgrade HRT-a u tome se pokazao kao dobitna kombinacija, pogotovo u suživotu s brojnim i redom kvalitetnim umjetničkim ansamblima koje naša najveća javna medijska kuća mudro i brižno njeguje.
Isti prostor već treću godinu služi i za dodjelu najvećih i najunosnijih državnih nagrada u kulturi koje nose ime po velikom piscu i antifašistu Vladimiru Nazoru, te se i za tu priliku pokazao više nego djelotvornim i reprezentativnim. Prvi koncertni program Sunčane strane Prisavlja ove je godine bio posvećen opernoj umjetnosti te je i izveden pod nazivom Opera pod zvijezdama koji je hrvatska operna publika odavno prihvatila sjećajući se onih koncerata koje je na nekoliko mjesta u Zagrebu organizirao nezaobilazni Dražen Siriščević uz produkciju HRT-a.
Uz raspoloženi zbor i Simfonijski orkestar HRT-a kojim je ravnao temperamentni Ivo Lipanović, nastupilo je petero biranih solista, i to sopranistice Lana Kos i Darija Auguštan, mezzosopranistica Jelena Kordić, tenor Filip Filipović i bas Ante Jerkunica. Ekskluzivno, Jerkunica koji već godinama gradi međunarodnu karijeru, na zagrebački je nastup doputovao izravno iz newyorškog Metropolitana gdje je nastupio u ulozi Sparafucilea u Verdijevu “Rigolettu” pod ravnanjem dirigentice slovenskog porijekla Karen Kamenšek.
Naravno, Lana Kos, Jelena Kordić i Jerkunica su već prekaljeni operni internacionalci koji su zanat brusili na brojnim stranim i domaćim opernim pozornicama, pa je o njihovu pjevanju dosad već puno toga rečeno. No, u opernoj večeri za pamćenje nad koju su se nadvili i olujni oblaci, ali je nisu pokvarili, odličan su dojam ostavili upravo oni najmlađi, sopranistica Darija Auguštan i tenor Filip Filipović.
Za tu su priliku nastupili u više nego zahtjevnim arijama i veličanstvenom duetu Mimi i Rodolfa iz Puccinijeve opere “La Bohème”. Njihovi su glasovi nevjerojatno zreli i sjajno se upotpunjuju. Za svaku pohvalu im je i interpretacija, a riječ je i o pjevačima uzorne muzikalnosti, kakva se ne susreće često ni kod puno iskusnijih opernih solista.
Iako su na hrvatskim opernim (i operetnim) pozornicama već otpjevali niz uloga, riječ je o mladim ljudima kojima je sada najpotrebnija operna praksa nastupanja, jer se željezo kuje dok je vruće. Ne treba ni isticati da Darija Auguštan i Filip Filipović vraćaju vjeru u hrvatsko glazbeno obrazovanje i garancija su (na sreću, ne jedina) blistave hrvatske operne budućnosti. Naravno, u slučaju da ih domaći operni intendanti i ravnatelji zapaze i daju im uloge koje priliče i njihovim godinama i njihovim doista raskošnim glasovnim mogućnostima.
Stoga treba pozdraviti da je u publici na Prisavlju bila i nova intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, i sama negdašnja operna pjevačica Iva Hraste Sočo. No, proteklih godina, pa i desetljeća, bili smo svjedoci da su brojni odlični domaći mladi operni pjevači ostali bez opernih uloga jer su im ih uzimali objektivno puno gori strani pjevači koji su na naše pozornice i koncertne podije dolazili zbog lukrativnih dirigentskih i redateljskih angažmana na stranim pozornicama i festivalima.
Dakle po babi i stričevima. Isto se dogodilo i nekim uglednim domaćim primadonama koje su glasovno mogle nastupati, ali su bile namjerno zaobilažene iz tko zna kakvih nepotističkih i karijerističkih razloga. Stoga hrvatskim opernim moćnicima i s pozicije, ali i iz sjene, valja poručiti da svoje repertoarne politike svakako usklade s kadrovskim rješenjima koja imaju u vlastitoj kući, u vlastitom vrtu.
Jer, Hrvatska trenutačno ima čak i dovoljno domaćih kvalitetnih i u pravilu deficitarnih tenora, pa ne treba nasilu dovoditi pjevače iz inozemstva koji su prečesto indisponirani ili ne zadovoljavaju čak ni minimalna očekivanja hrvatske publike koja ipak dobro zna što je kvalitetno pjevanje. A o sopranima, mezzosopranima, baritonima i basovima da se i ne govori. Lijepo je i pohvalno kada domaći pjevači nastupaju na stranim pozornicama.
Ali, nije lijepo kada ih se iz nepoznatih razloga izbjegava ili zaobilazi i na taj način tjera iz zemlje u ponekad i nepotrebnu pečalbu, kao i brojne druge stručnjake i talentirane mlade ljude. Blistavi zapjevi Darije Auguštan i Filipa Filipovića iz zagrebačke Opere pod zvijezdama stoga trebaju biti putokaz za buduće operne hrvatske angažmane.
