Bojim se da nije dobro što je i Nenad Stazić među šestero oporbenih potpisnika zahtjeva za raspravom o tužbama protiv nakladnika i novinara. Iako imponira što se zauzeo sam potpredsjednik saborskog Odbora za medije, prvi u tom tijelu iza HDZ-ova budućeg državnog inspektora Andrije Mikulića. SDP-ov “verbalni killer” u sukobu je interesa.
Jer, kad netko poput njega na Facebooku objavi žalopojku o tomu što šlampavi pobjednik nije 1945. temeljitije obavio posao, onda je sloboda blebetanja njegov i privatni interes. Stazića bi kao glavnog svjedoka obrane mogao pozvati i bivši mladi HDZ-ovac očaran nacizmom kako bi objasnio sociopatološke okolnosti koje dovode do toga da čak i iskusni političari osjete potrebu za morbidnim objavama. Zato ne budimo strogi u osudi neodgojenih “mališana”.
I Stjepan Mesić mogao bi svjedočiti kako se može lijepo divaniti i pjevati o ustašama pa potom postati i predsjednik RH. Ante Tomić mogao bi posvjedočiti o strašnim posljedicama sudskog nerazumijevanja potrebe da se šokantno piše o vjernicima ili da hrvatski novinar u srbijanskom mediju na oduševljenje tamošnje publike za bivšeg ministra napiše “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. Premda, u kontekstu zatvorske kazne koju neki vide kao jedino moguću kaznu za mladog Đakića, smijemo li uopće reći da je dosuđivanjem 30.000 kuna odštete povrijeđenom političaru, izrečena drakonska kazna Tomiću.
Javno svjedočim da sam prošao puno bolje kad sam napisao “Tomiću, brate, reci da mrziš Hercegovce”, što je bila parafraza njegovih riječi kad je protivnike ćirilice u Vukovaru nazvao barbarima. Tomić me nije tužio, jedva je i pogledao taj osvrt, dok me jedan kolumnist u Jutarnjem listu optužio da sam zapravo pokušao likvidirati Tomića, što sam, umjesto da pokušam unovčiti duševne boli, stoički prihvatio, dakako u prenesenom značenju, kao kompliment. Ali, priznajem da sam tužio i dobio barem 10.000 kuna, osjećao bi se puno bolje, iako još ne kao kad Milijan Brkić dobije odštetu. Od svih priopćenja ovih dana iz zemlje i inozemstva o tužbama i dosuđenim odštetama protiv medija, najdojmljiviji je bio Bojan Glavašević. Kakav preokret! Kaže: “Ispada da je Hrvatska na dobrom putu da postane zemlja u kojoj čovjek ne može ništa reći, nego samo trpjeti nepravdu”.
Stao je na čelo pokreta za zaštitu medijskih sloboda, a prije samo sedam mjeseci pisao je protiv trojice Večernjakovih kolumnista, pa i potpisanog. Samo zato što sam postavio pitanje zašto plaćamo širitelja vjerske mržnje nakon što je javno izjednačio “kršćanske fundamentaliste s islamskima”. Na moj je osvrt prvo poslao reagiranje u kojem ništa nije demantirao, a potom me “denuncirao” na dvadesetak adresa svim članovima Večernjakova uredništva tiskanog i online izdanja.
Pisao im je (ali ne i meni) kako sam se poslužio “nizom neistinitih citata” te parafrazirao “opskurni” portal Liberal.hr. Premda su svi citati uzeti iz izvješća objavljenog na SDP-ovoj web stranici s njegove “pressice”, a argumente Liberala nije oborio. Ipak, i te sitne tužibaba objede moralnije su od prenemaganja političara u sudnicama o teškim bolima koje trpi njihova duša. K tomu, protiv Glavaševića možemo pisati bez straha od tužbe. Uostalom dok god birači ne mogu tražiti odštetu za duševne boli od političara koji su ih prevarili, oduzeli im pravo na referendum, zavukli im ruku u džep..., otkud im moralno pravo da od bilo koga traže odštetu.
Ali, kakvi su i argumenti Hrvatskih novinskih izdavača, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog društva pisaca i europskih novinarskih udruga koji grintaju zbog neutemeljenih i visokih odštetnih zahtjeva koji se dosuđuju dužnosnicima protiv nakladnika, ako HRT kao javni medij traži pola milijuna kuna od HND-a, te (2)50.000 kuna od svojih novinara, u 23 tužbe protiv nakladnika i novinara? Ima li smisla inzistirati na tomu da za govor koji se bavi temama od javnog interesa, kako bi politička rasprava bila svestrana i slobodna, dužnosnicima i političarima treba uzeti privilegiju da dobiju visoke odštete već isključivo pravo na objavu osuđujuće presude!? E, pa ima!
Upravo neobjašnjiv odnos javnog medija, svojevrsni švedski sindrom, bjelodano govori u kakvu su se cenzorsku nakaradu pretvorili tužbeni zahtjevi protiv medija. Zar HRT i njegovi vrijedni novinari, u čije ime su enormni tužbeni zahtjevi podneseni, stvarno nisu imali izbora nego zastrašivati kolege tužbama radi zaštite časti i dostojanstva!? Ako su uopće bili povrijeđeni.
VIDEO - prosvjed u Metkoviću
Glava Šević, Stazić sa Balvanić, Mesić-Ujdurović, Tomić, Vl-made in serbia ... oj hrvatska mati, moraš zaplakati...