BIVŠI REKTOR I PREDSJEDNIK MATICE ZAPJEVALI S KLAPOM “STINE”
Dvorište Matice hrvatske (lipanj 2023.)Po običaju preskačem protokole. Posebno službene govorancije. Promocije.
I na 2. danima knjige Matice Hrvatske čekao sam da ministrica Nina Obuljen Koržinek kaže svoje pa da krenem u potragu za pričama. Uz putno piće.
Među uzvanicima nagrađivani crnogorski pisac Milorad Popović:
– Abazović ode pa-pa, a izgledni premijer je Spajić. Ima li razlike? – pitam.
– Ista priča, drugo pakovanje. Abazović je bio zlo za Crnu Goru, a Spajić je više brokerski tip. Bojim se da nam se ne piše dobro.
Dogovorimo se za putnu kad dođe s Cetinja, a ja krenem ka švedskom namještaju.
Dok si rekao keks, nema papice. Što će reći da su kulturnjaci fest gladni.
VEZANI ČLANCI
Nailazi bivša ministrica Ljilja Vokić;
– Vaš sin mi neki dan reče da je umrla odvjetnica Nada Danko? – pitam.
– Nažalost, da. Moja kuma je bila predivna žena.
Složih se s njom. Dobri ljudi odlaze.
Dugo ne vidjeh književnika Stjepana Šešelja.
– Koliko vas je Šešelja Hrvata?
– U pravilu svi. Vojislav je iznimka.
Kad je promovirana knjiga Vesne Parun, jedan dežurni dušobrižnik zaurlao je da u njenim pjesmama nema rime. Ma nemoj. Taj nije čitao njene “Kurcomlatiće”. U njima rima koliko te volja.
– Baš je bila ljepotica – primijetiše prijatelji iz Slavonije i Trogira gledajući veliki portret Vesne Parun.
– Zlostavljao ju je i napastovao rođeni otac – dodam.
– Ma nije moguće!
– Rekla mi je to sama Vesna u Stubakima. To bi trebalo biti u njenim memoarima ako ikad izađu.
Eto i bivšeg rektora Damira Borasa. Znao sam s njim popiti putnu kod Draška “Pri zvoncu”. Sjetih se njegovog oca Mile koji mi je bio profa iz rimskog prava.
Ljudina na kvadrat. I više od toga.
– Znaš da je tata dobio ulicu u Ljubuškom – reče Damir, a ja pređoh na sportske teme.
– Špana li se štogod tenis ili golf?
– U tenisu sam bio dobar, ali otkako forsiram golf, s palicama napredujem, a s reketom stagniram.
Prijatelj koji igra s njim mi šapnu:
– Borasova supruga Alena još uvijek ga šije u golfu.
VEZANI ČLANCI
Razmijenih i par rečenica s Damirom Zorićem. O situaciji u Dinamu. Pričao mi je o ljudima koji su, za šaku čvaraka, izdali Zdravka Mamića. O imenima ne bih. Zaključimo skupa kako će vrlo brzo navijači s tribina skandirati: Vratite nam Mamića!
Jer kako je krenulo, ne piše se dobro. Pogotovo na europskim stazama.
Druženje u dvorištu Matice zvučno je začinila klapa “Stine”. Pridružiše im se Miro Gavran i Damir Boras. Nadglasaše dečke iz klape.
A to znači da je bilo veselo i zabavno. Za gušt. Za dušu.
GRADONAČELNIK DABO TVRDI DA BOLJE KUHA OD KUHARA DABE
Kavkaz (lipanj 2023.)
Više od 150 predstava doplovilo je do Paga u 18 godina “Novaljskog trijatra”.
– To ti je oko 500 glumaca i isto toliko honorara – kaže tata-mata festivala Goran Grgić.
Službeni dio. Dodjelu “Kate Novaljke” glumcu Bernardu Tomiću. Svirku i nastup glumca Ivana Colarića. Sve to u pravilu preskačem.
Više me škakljalo ono što se događalo uz degustaciju paškog sira i Omerzovog muškata. Vjerovali ili ne prvi je nestao, u vidu magle, Mladen Čutura. Usput mi je šapnuo:
– Valjda sam jedini iz glumačke škvadre koji nikad nije popio ni kap alkohola.
Bit će da je sportaš od kinderbeta. Ne uklapa se baš u “Putna pića”.
Ništa ne cugat. Pa to je grijeh.
Prije izlaza “priveli” smo nakratko gradonačelnika Novalje Ivu Dabu – Đonu.
– Što vam dođe šef kuhinje u Zelendvoru Mario Dabo?
– To mi je mlađi brat.
– Tko se bolje snalazi u kuhinji?
VEZANI ČLANCI
– Nećete vjerovati – ja! Tri godine zaredom proglašavan sam najboljim kuharom bivše države. Brat je sve pokupio od mene. A mogao bi još učiti.
Gradonačelnik Đono odličan je pjesnik, a Mario vrstan slikar.
Zvrcnemo Zelendvor i provjeravamo točnost navoda.
– Istina je. Ivo je bolji kuhar. Sve što znam naučio sam od njega – potvrdi Mario.
Nestao je s degustacije i moj stari prijatelj, redatelj Želimir Mesarić. Skup smo spili puno putnih.
– Na jesen režiram u Osijeku predstavu kojom ću obilježiti 50 godina umjetničkog rada. Zval bum te – reče i nestade.
Damir Hoyka nije škljocao fotićem, već je pričao viceve. A prekrasna mamica Jelena Perčin pohvali mi se kako je njena starija kćer kadetska prvakinja države u jahanju.
Sjetim se njenog tate, mog prijatelja Zdravka Perčina. Nekad vrhunskog kuhara.
– Kako je stari?
– Imao je još jedan moždani. Teško govori. Uglavnom leži. Ali sve kuži. Obožava kad ga posjetimo i bedinamo ga.
A koji je to velemajstor bio u spravljanju ribe. Možda bolji i od braće Dabo.
Paški sir je brzo nestajao. Umočen u med.
Nakon zadnjeg gutljaja vina odosmo.
– Ima još prošeka! – mamio nas je Grgić.
Odmahnuli smo rukom i digli se iz utrobe Kavkaza u gornje dijelove grada.
Sunce nas je u trenu zgazilo. Vakulini vremenski vračevi predvidjeli su kišu.
Ima, doduše, vremena. Da nas zalije izvana. Nutra smo već dobro okupani.
KAKO JE HODŽA HRANIO PROTINE SVINJE
Kurban Bajram (lipanj 2023.)
“Svima želim sve!” Ili “Bolesnima zdravlja, gladnima hrane, a meni što ostane.”
Tako svojim prijateljima različitih vjera i nacija čestitam njihove blagdane. Pazeći dobro da nekog ne preskočim.
Ovih dana moji jarani islamske vjeroispovijesti proslaviše Kurban Bajram. Ako mislite da nas Džemo Mustedanagić, bivši motor Ćirine momčadi, nije počastio Nuninim baklavama, prevarili ste se.
Javio sam se starim prijateljima Tariku Filipoviću, Hadžiji – kralju bazge i gaveza, glumcu Mesudu Dedoviću, Ismetu Ganiću – Lisi koji u New Orleansu pravi čuvene bosanske ćevape, pa Fajkanu…
S Vernesom Salihbegović nađoh se na kavi u Milleniumu. Njeni roditelji Munira i Hidajet Fazlić bili su mi kao majka i otac.
– Zvao sam Asima Kurjaka, ali mi se ne javlja – rekoh Vernesi.
– Čujem da je bolestan – objasni mi.
Sve nas uz Kotor Varoš vežu lijepe uspomene. Moja majka Kata bila je razrednica Vernesi i Asimu. S nama je u razred išla i Hazira, mama tenisača Ivana Ljubičića. Zvali smo je Purka.
Sjetismo se da su iz Kotor Varoša porijeklom i nogometaši Senijad Ibričić i Mateo Kovačić. Kovačićevi roditelji morali su u izbjeglištvo. Pa se Mateo rodio u Linzu. Rat je uništio kotorvarošku idilu.
– A nekad su pravoslavni prota Vito i naš hodža svakodnevno skupa ispijali kafu. Družili se i bili dobri prijatelji – prisjeti se Vernesa.
Jedno ljeto poželio pop Vito povesti ženu na more.
– Ne mogu naći nikoga da hrani svinje – požalio se Vito prijatelju hodži.
– Hranit ću ih ja! – uzvrati hodža.
– Ali to su svinje.
– Pa što onda. Neću ih jesti, nego pripaziti i hraniti dok se ne vratiš.
Sve se moglo. Bilo je ljudi i prijatelja. Rat je odnio sve u vražju mater.
Iz Kotor Varoša je i Enver Moralić, biznismen i gazda Kutjevačkih vinograda. Njegov babo Mehmedalija vozio je bus na relaciji Banja Luka – Kotor Varoš. Autobus kao onaj iz filma “Tko to tamo peva”. Arheološki artefakt.
Mi klinci posebno smo se radovali Mehmedaliji jer nam je donosio “Kekec”. Naše omiljene stripove. Princa Valianta, Jerryja Springa, Krcka i Antracita, Pukovnika Cliftona…
I “Kekec” je prestao izlaziti kad je krenuo rat. Znakovito.
Rastanem se s Vernesom i zvrcnem prijatelja Ibricu Jusića:
– Sretan ti Bajram! Što se čini?
– Nastup na Splitskom festivalu pa koncert na skalinama. Ako mi u mom gradu dozvole da pjevam – pomalo tužno će Ibrica.
Dugo si već na skalinama. Iduće ljeto bit će 60. godišnjica.
Siguran sam da će u Gradu imati sluha i razumijevanja za čovjeka koji je glazbena institucija i simbol Dubrovnika.
Ibrica to zaslužuje.
