Sagni se da ti šapnem što želim za Božić.
Znaš, ne bih htjela da drugi čuju. Jako želim da tata
prestane piti i da voli moju mamu. To je sve, ne treba mi
ništa drugo. Al’ znam da se to neće dogoditi
– ispričala je devetogodišnjakinja krupnih očiju i
nemoćno slegla ramenima.
Na drugom kraju Hrvatske druga djevojčica i dvojica njezine braće nisu
se zamarali božićnim željama. Pa, ionako im u roditeljskom domu nikada
nije bilo dopušteno da kažu ono što misle ili
što bi htjeli, a igračke koje su u pismima spominjali Djedu
Mrazu nikada nisu dobili. I kakva je onda uopće svrha poželjeti
nešto?
Oca ne spominju
I dok to troje djece svoga oca i ne spominju jer im je u Karlovcu, gdje
su otprije tri tjedna smješteni u Sigurnoj kući, jako dobro
pa prvi put u životu na počinak idu bez vike, a ujutro ih
više ne budi očeva pijana dernjava,
devetogodišnjakinja koja je prošla isto pati za
svojim domom. Prije nekoliko mjeseci majka je nju i mlađeg brata
izvukla iz obiteljskog pakla i njihov je novi dom u
skloništu u Osijeku.
– Znaš, tata mi je obećao laptop. Možda mi ga i
kupi. Rek’o je da ću onda preko laptopa moći i razgovarati,
ne znam kako. Ako nešto dobijem, bit ću zadovoljna, a ako
ne, nema veze. Tata ima novaca, dobije svaki mjesec sedam tisuća kuna.
Al’ nećemo kod njega ići na Božić, već kod bake. Ona će nam
napraviti patku. Ne znam zašto baš patku,
al’ uvijek nju napravi. A kad me pitaš kako mi je
ovdje, moram ti reći da mi je dosadno. Najstarija sam od djevojčica,
puno je male djece. Naša je soba jedina u kojoj ima djece, a
nema televizora. Nemam ni “Čovječe, ne ljuti se”.
Jedino mi je dobro to što u školi imam
prijateljice i prijatelje i što idem na rukomet. Rekli su mi
da, zato što imam dugačke ruke i noge, mogu biti super
sportašica – pričala je
devetogodišnjakinja u dnevnom boravku skloništa
dok su se oni mlađi oko nje igrali.
Djeci je najgore
– Ja sam htjela da mi Sveti Nikola donese lutku i
slatkiša, al’ donio mi je samo
slatkiše. Brat je manji pa sam i umjesto njega pisala pismo.
I on je dobio samo bombone, a auto mu nije stigao – domeće
prvašica. A njezin četverogodišnji brat na brzinu
je ispričao nešto o svom dvorištu, ocu, galami...
Dvije majke koje su se za to vrijeme nalazile u kuhinjici opremljenoj
štednjakom, mikrovalnom, perilicom posuđa i drugim osnovnim
potrepštinama, a koja se naslanja na prostrani dnevni
boravak u kojem je zajednički televizor, samo su promatrale. Jedna nam
reče da ima troje djece i da ide na praksu. Čeka da izađe iz
skloništa i započne novi život. Njezin sinčić, domeće, za
Božić bi htio bager. I to pravi. Da sruši ovaj dom u kojem
se sada nalaze:
– Djeci je najgore. Manje-više svi su iz obitelji
koje su živjele u kući, imale dvorište, a ovdje toga nema.
Al’ svjesne smo da moramo izdržati i da je sve ovo za
naše dobro. Inače nikakvih drugih problema nema. Čisto nam
je i uredno, imamo dobru hranu. Stručne službe nam naprave raspored
koja će kada čistiti, donose nam skuhani ručak.
– Jedino što ovdje ne radimo zajednički jest
glačanje. To svaka žena radi za sebe – objašnjava
nam jedna majka i pokazuje raspored izvješen na oglasnoj
ploči, na kojoj je i upozorenje jednog od stručnjaka iz tima, koji se
trenutačno brine o sedam žena i trinaestero njihove djece, da će
neoglačano rublje biti bačeno u koš.
– Nikada se to nije dogodilo jer naravno da reda mora biti
– nasmijale su se žene kad smo ih upitali događa li se
stvarno da nečije zgužvano rublje završi u smeću.
Marina Bem-Kovačević, ravnateljica osječkog skloništa, priča
nam kako od dolaska u sklonište pa do trena kad se žena malo
opusti i smiri prođe desetak dana.
– Neke nam žene dođu same, druge upute centar ili policija.
Sa svim institucijama odlično surađujemo – kaže ravnateljica
ustanove osnovane prije osam godinu kroz koju je od tada
prošlo oko sedam stotina žena i djece. Neke su sa sobom
uspjele ponijeti nešto odjeće, bilo je i onih koje su stigle
u pidžami i papučama. Osim što ženama i djeci pružaju
smještaj, sređuju papire za razvod braka, prijavljuju njihov
boravak, osiguravaju stručnu pomoć za njih i djecu, u
skloništu se trude ženama pronaći zaposlenje pa tako imaju
ugovor sa Zavodom za zapošljavanje. Inače, žena koja se
nalazi u skloništu, a nema nikakvih primanja, mjesečno
dobiva 80 kuna džeparca. Ako ima djecu, onda i za svako dijete prima
isti iznos.
Feministički princip
– Osim hrane i smještaja, ovdje imamo sve za
osobnu higijenu, prašak za rublje, sredstva za
čišćenje... – objašnjavaju nam.
Karlovačko sklonište drukčije funkcionira i u njemu nema
zajedničkih obroka.
– Mi radimo na feminističkom principu – kaže Sadika
Zvirkić, voditeljica ženske grupe Korak pod kojom je i
sklonište. Objašnjava da to uključuje samostalno
pripremanje obroka, raspolaganje vlastitim sredstvima, bilo da je riječ
o socijalnoj pomoći, dječjem doplatku, zarađenoj plaći.
– Želimo na ovaj način pripremiti ženu da nakon izlaska iz
skloništa bude ravnopravan član zajednice. Namirnice si
biraju i kupuju same. Osnovale smo i socijalnu zadrugu pa nudimo usluge
čišćenja, pomoć u kući starijima i nemoćnima, čuvanje djece
– kaže Sadika Zvirkić. Napominje da se, osim sa ženama,
posebno radi i s djecom te da se nikada nije dogodilo da neko dijete
oda adresu svog privremenog doma.
Nije se to dogodilo ni u Osijeku, i koliko god djeci teško
padalo to što ne mogu pozvati prijatelje kod sebe na igru,
jer nitko ne smije znati gdje stanuju, i najmanji razumiju da tako mora
biti.
– U školskim imenicima na stranici s imenom i
prezimenom djeteta iz skloništa kao adresa stanovanja
naveden je poštanski pretinac 162 – kaže
psihologinja osječkog skloništa. Djeca koja su
smještena u Karlovcu kao adresu u školi imaju
upisanu onu na kojoj je, u Mačekovoj, grupa Korak.
Što se tiče neke dnevne rutine, i u jednom i u drugom
skloništu život je sličan. Ustajanje je oko sedam, ako djeca
idu poslijepodne u školu, do devet se završava s
doručkom, piše zadaća. I u jednom i u drugom gradu svjetla u
sobama trebaju se gasiti u 22 sata. No, za blagdane će sigurno sijati
malo dulje. Žene u karlovačkom skloništu voljele bi
napraviti feštu za doček Nove, a Sadika Zvirkić odmah taj
prijedlog i odobrava.
– Može, ali bez alkohola – odlučna je.
Čestitka za oca
Osječko sklonište prepuno je pak božićnih ukrasa i
aranžmana. Izradili su ih žene i djeca i prodavali na gradskoj tržnici.
– Ove godine trebale smo sve napraviti u crveno-zlatnoj
kombinaciji jer nam je tako odgojitelj rekao. Al’ kad nije
gledao, malo smo si dale oduška pa upotrijebile i srebrnu i
plavu. Puno je tu bilo posla, no odlično je to za smirivanje živaca.
Radiš, vrijeme ti brže prođe i ne misliš zbog
čega si ovdje. A ja sam tu završila nakon 28 godina braka
– reče nam gospođa zadužena za prodaju aranžmana od kojih se
najskuplji prodavao za stotinu kuna. I djeca su bila uključena u rad.
Izrađivali su čestitke, anđelčiće, bockali aranžmane...
Devetogodišnjakinja s početka priče požurila se do svoje
sobe, da pokaže čestitku koju je napravila za svog oca. Napisala je da
mu želi sve najbolje za predstojeće blagdane. I dok je u ruci držala tu
čestitku, odjednom upita:
– A što ti želiš za Božić?
– Da se ona tvoja želja ispuni – uzvratih, svjesna,
poput nje, da se to neće dogoditi.
Sada ću izdržati. Ne vraćam se u pakao
“Pobit ću vas, zaklati k’o svinje”, vikao je muž kada je u mojoj torbici pronašao liječnički nalaz za naše dijete u kojem je pisalo da maleni ima poremećaj u ponašanju zbog zlostavljanja. Kad je prije dva mjeseca po tko zna koji put digao ruku na našu djecu, odlučila sam da je, nakon 19 godina, dosta. Troje djece je sa mnom u skloništu, jedna kći kod djeda i bake, najstariji sin je već velik. Djeca me sada pitaju zašto mi moramo živjeti zatvoreni, a ne tata. Čekam samo da se brak razvede i da stanemo na svoje noge – priča žena iz karlovačkog skloništa u koje je posljednja stigla majka sedmero djece. – Počela sam piti tablete za smirenje, nisam više mogla izdržati njegov alkohol, uvrede i udarce. Rekla sam mu da ću se ubiti, a on mi je uzvratio da to ne učinim na ulici, već da se popnem na tavan i stavim štrik oko vrata. Želim naći stan i posao i pružiti djeci sve ono što ja u proteklih trinaest godina nisam imala – kaže. Treća nam pak priča da se njezina kći iz škole još uvijek vraća glave uvučene u jaknu, jer se boji da će je tata dočekati i odvesti. – Svaka žena treba naći hrabrosti i nasilju reći kraj – odlučna je u nakani da se mužu više nikad ne vrati. U Osijeku pak od jedne žene doznajemo da će nastojati u skloništu ostati što dulje. – Htjela sam ga i ranije ostaviti, al’ uvijek sam bila slaba na njegove suze pa sam se vraćala u pakao. Sada ću izdržati – odlučila.
