Kao da je slutio da će se njegovo poslovno carstvo kad-tad početi urušavati, još je prije dvanaest godina odbio primiti nagradu Hrvatske gospodarske komore Krapinsko-zagorske županije za najbolju srednju tvrtku. “Nagrađeni često neslavno završe” – pravdao je tu nesvakidašnju odluku Božidar Gorup, istodobno šireći poslovanje kupnjom malih propalih tvrtki po Hrvatskoj koje je zatim izdizao iz ponora.
Desetljeće kasnije Gorup iz Tomašnice pokraj Klanjca postao je prvi zagorski milijarder. Prihodi svih njegovih vlasnički povezanih tvrtki te su 2012. dosegli milijardu i pedeset tisuća kuna. Iz te perspektive činilo se da tom poduzetniku, privatno zaljubljeniku u skijanje, jedrenje, putovanja i čitanje, nema kraja. Jer, podjednako dobro išlo mu je i u poslovima s obnovljivim izvorima energije i sa stočarstvom i poljoprivredom – granama s kojima se bavi čak 55 tvrtki s kojima je Gorup povezan. Stoku s farmi u Slavoniji i Moslavini izvozio je u Egipat, Irak i Libiju, pšenicu je prodavao u Africi i Italiji, od uljane repice u svojoj je tvornici u Ozlju proizvodio biodizel... Iste je 2012. kovao planove da će, po uzoru na svjetski poznati Disneyland, na zagorskim bregima otvoriti zabavni park Krapinland u kojem će se godišnje zabavljati 700 tisuća posjetitelja.
A onda se dogodio krah. Opterećen dugovima i kreditima, Božidar Gorup počeo se hrvati s predstečajnim nagodbama i gašenjem tvrtki pa je neke, poput Eko purice i Gorup grupe stočarstvo, ove godine i ugasio.
U kakve je financijske teškoće zapao – a spominje se da je dužan oko dvije milijarde kuna – počelo se glasno govoriti tek kada je 50-godišnji Zagorac nestao. Bilo je to 19. siječnja. Šest dana kasnije u beogradskoj zračnoj luci Nikola Tesla kupio je kartu za smjer koji nije poznat ni njegovoj obitelji. Barem tako kažu.
Danas prima socijalu
Nestanak Gorupa, koji je prije odlaska ostavio u kući mobitel na punjenju pa mnogi zato i vjeruju da je morao, a ne htio otići, mnoge je podsjetio na proljeće 1999. kada je, pritisnut dugovima, navrat-nanos iz Donje Stubice nestao zagorski financijer Željko Miketić. Taj bivši džetseter bio je jednako omiljen i među seljacima i među sucima, odvjetnicima, policajcima... Svi su mu oni donosili novac na oplođivanje, uz mjesečnu kamatu od tri posto. I Tereza Kesovija mu je povjerila 250 tisuća njemačkih maraka. Miketić se bogatio tako što je u svojoj štedno-kreditnoj zadruzi posuđivao novac za kamatu veću od one koju je davao štedišama. Da je njemu, a i svima oko njega dobro išlo, govori i to da je Miketić, poput kakvog zagorskog Robina Hooda, višak dijelio u dobrotvorne svrhe. Osim novčarskim poslovima, bavio se i prodajom automobila u svom poduzeću Miketić d.o.o. U ta zlatna vremena imao je veliku obiteljsku kuću s kafićem u Donjoj Stubici. U Pustodolu je kanio napraviti sportsko-rekreacijski centar, pa je napravio konjušnice i počeo otkupljivati okolnu zemlju. Plan mu je bio da tu napravi selo po uzoru na afrička. A onda je nestao. Iako se pričalo da ga je netko od vjerovnika “zalio u beton”, Željko Miketić je slomljenih prstiju i pod prijetnjom ucjenjivača 28. ožujka 1999. godine sa ženom i djecom pobjegao u Ameriku. U prilog teoriji da je otišao na brzinu, tada se govorilo da su Miketićevi pobjegli ostavivši ručak na stolu.
Mladen Jakopec bio je kućni prijatelj s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a u vrijeme kad mu je dobro išlo obnašao je pedesetak što poslovnih, što političkih, što sportskih funkcija
Daljnja priča o Željku Miketiću je manje-više poznata. Za njegovom imovinom odmah je počeo grabež, vjerovnici su izvirali iz svih sfera društva, a nakon pola godine skrivanja Miketić se vratio iz egzila. S frankfurtskog aerodroma doveo ga je osobno ondašnji šef zagorske policije Darko Car. Kasnije je Miketić pričao da je otišao sa samo deset tisuća maraka u džepu i da je tih šest mjeseci životario u sirotinjskoj četvrti u Los Angelesu. Nakon povratka u Hrvatsku, nekoć uspješni poduzetnik postao je korisnik socijale.
Zbog novčanih je malverzacija bio osuđen na tri i pol godine zatvora. Kao i na slobodi, znao je opstati i izvan nje pa se u kantini zatvora u Požegi prihvatio posla konobara.
Po zagorskim sudovima i dan-danas vuku se repovi ovrha, a Miketićevo ime lanjske je jeseni ponovno dospjelo na stranice crnih kronika. Našavši se na udaru otkupljivača dugova, ovaj put žrtva je bio on. Policija je, naime, bila uhitila jednog zagorskog građevinara te jednog bivšeg pripadnika Specijalne policije prijavivši ih da su od Miketića pokušali iznuditi više od pet milijuna američkih dolara.
U vrijeme dok je Miketiću išlo, jedan od poduzetnika s kojim je poslovao bio je i Nediljko Znaor. Doduše, o toj se poslovnoj vezi počelo govoriti tek kada je Znaor krenuo prema ponoru u koji ga je gurnuo sudski postupak koji je potrajao čak trinaest godina. Znaora se teretilo da je sa suradnicima upropastio svoju tvrtku Tehnomehanika iz Marije Bistrice te sestrinske firme oštetivši ih za milijunske iznose. Nevolje za Tehnomehaniku, koja je početkom rata proizvodila minobacače i drugu opremu za HV, počele su 1995. godine kada je financijska policija pročešljala poslovanje tvrtke. Epilog je bila prisilna naplata oko milijun i pol kuna. No, već 1999. godine tvrtka se oporavila pa je u dogovoru s Ministarstvom financija bio napravljen plan sanacije, koji je podržao i ondašnji župan Franjo Kajfež. Ali, kola su ponovno krenula nizbrdo kada je država Tehnomehanici dala pa povukla oko 17 milijuna maraka jamstva za proizvodnju 210 vatrogasnih vozila, što je rezultiralo gubitkom posla vrijednog oko stotinu milijuna maraka. Znaor je maknut s čelnog mjesta tvrtke i pritvoren. Posao proizvodnje vatrogasnih vozila u konačnici je povjeren tvrtki IM Metal iz Ozlja.
U svijetu je 2010. godine buknula afera Daimler kada su čelnici te tvrtke priznali da su u zamjenu za unosne poslove podmićivali dužnosnike u 22 države. Jedan od tih poslova bila je i proizvodnja vatrogasnih vozila u Hrvatskoj pa na karlovačkom sudu već gotovo četiri godine traje istraga hrvatskog kraka te afere. Odmah nakon njezina izbijanja, Nediljko Znaor svoj je krah povezao upravo s Daimlerom i spregom politike i bezobzirnih moćnika.
– Modus operandi te akcije podmićivanja zahtijevao je da se mene ukloni i pritvori, optuži za malverzacije, da se time interes javnosti usredotoči na moj slučaj, a za preuzimanje posla od Daimlera i uvjete tog posla nitko ne pita – rekao je Znaor iznoseći obranu u postupku u kojem je zbog malverzacija u Tehnomehanici osuđen na godinu i pol zatvora. U istom je postupku oslobođen optužbe za ratno profiterstvo.
Devedesete su iznjedrile još jednog osebujnog poduzetnika, Ivana Hudoletnjaka. Kažu da se obogatio tijekom rata, kad je u vrijeme embarga za MORH iz Rusije nabavljao pričuvne dijelove za helikoptere i avione. Iako se pisalo da je Hudoletnjak prije rata bio u zatvoru zbog silovanja, njegova prošlost nikome nije bila upitna. Svu isporučenu robu MORH mu nije platio, ali mu se navodno odužio tako što mu je omogućio da za mali novac postane vlasnikom hotelskog poduzeća Matija Gubec u Stubičkim Toplicama, Varaždinke, Zagorjepleta i dvorca Šaulovec. Epilog tvrtki koje je Hudoletnjak preuzeo tipično je hrvatski – sve je propalo.
Hotela u Stubakima, u koji je ušao 1998. godine izbacivši sa zaštitarima Zdenka Pošteka koji je do tada upravljao poduzećem, nikako se nije htio odreći. Kad god bi se pojavio kakav ozbiljan kupac, poput Jake Andabaka, Hudoletnjak se kapricirao i tražio više. Zbog neulaganja u kupališni kompleks i neodržavanja inspekcija je prije dvije godine zatvorila hotel u Stubakima, utvrdivši da je količina klora u bazenima na razini bojnog otrova. Kada je dobio ključ u bravu, Hudoletnjak je brže-bolje ispred hotela izvjesio zastavu EU, prodavši priču da je hotel zatvoren jer se preuređuje zbog primanja Hrvatske u Europsku uniju. Svojedobno je Franjo Kajfež za Hudoletnjaka kazao da je do rata bio bez kune, a da ga je ratno vrijeme lansiralo među najbogatije ljude u zemlji. Mediji su zabilježili i da je Kajfež rekao da se na Hudoletnjaka žalio i samom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je obećao istragu, ali se nije dogodilo ništa.
Kupovao nogometaše
Ovih je dana Hudoletnjak izgubio Stubake. Sud je dao za pravo Zdenku Pošteku da je u dokapitalizaciju hotela unio svoj novac. Poštek je sada u najmu hotela i kani ga osposobiti da kao nekoć bude atrakcija cijelog kraja.
Kad govore o osobinama vremešnog Hudoletnjaka, koji je prošle godine prijavljen da je novcem Varaždinke obnavljao svoju kuću, Zagorci kažu da je bio iznimno grub prema zaposlenicima.
– Nije nam htio platiti više od tri sata rada dnevno jer smo, govorio bi, ostalo radno vrijeme ljenčarili, a uz rješenje o smanjenju plaća je u omotnici svakome darovao kolor-fotografije Tuđmana i pape – ispričali su radnici nakon što je Vrhovni sud donio presudu da radnici Varaždinke moraju Hudoletnjaku vratiti plaće koje su dobili dok su bili u štrajku.
Priča o posrnulim zagorskim poduzetnicima ne bi bila cjelovita bez spominjanja Mladena Jakopca iz Zlatar Bistrice, nekoć kralja mesne industrije koji je držao 60 posto zagorskog gospodarstva, a danas se povlači po sudovima zbog optužaba za utaju poreza.
– Tako ti je to kad se seljak dene u visoku politiku – komentiraju Zagorci.
Jakopčeva strast bio je nogomet pa se pisalo da je dosta novca uložio u kupnju nogometaša Zagreba. Sam Jakopec je kazao da je kupio samo vratara. Zbog toga, ispričao je, nije mogao cijele noći spavati, računajući “koliko je pajceka mogao kupiti za te peneze”.
Mladen Jakopec bio je kućni prijatelj s predsjednikom Franjom Tuđmanom, a u vrijeme kad mu je dobro išlo obnašao je pedesetak što poslovnih, što političkih, što sportskih funkcija. Bio je i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca, iz čijih je redova izbačen nakon kraha mesnog carstva.
“Nagrađeni često neslavno završe”, rekao bi na to Božidar Gorup.
"Prihodi svih Gorupovih tvrtki 2012. dosegli su više od milijardu kuna. Tada se činilo da tom poduzetniku nema kraja"...... a onda je konačno trebao platiti porez...