Godina milosrđa završila je zajedno s crkvenom godinom, ali zapravo nije gotova. Papa Franjo ju je produljio. Točnije, produljio je milost milosrđa svojim jučerašnjim obraćanjem, stavljajući naglaske upravo na ona pitanja na koja je suvremena javnost jako senzibilizirana, poput pobačaja i pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih. Papa, da budemo posve iskreni, ne uvodi ništa novoga i ne radi se ni o kakvoj revoluciji, kako se povremeno želi predstaviti njegov pontifikat. On, jednostavno, nastoji u duhu vremena u kojemu živimo osvijetliti neke probleme s kojima ljudi žive, koristeći pritom najjače oružje koje kršćanstvo ima, a to je – Božje milosrđe.
Milosrđe je upravo imanentno kršćanstvu kao religiji i nijedna ga druga religija ne koristi tom silinom i sveobuhvatnošću. Kršćanski Bog je strog i pravedan, ali i milosrdan. I upravo milosrđe, koje na svjetlo dana tako snažno izvlači papa Franjo, pruža ruku svakom čovjeku koji misli da su mu zbog nekih životnih propusta, povreda i promašaja vrata spasenja zatvorena.
Papa Franjo, baš poput Isusa, ne osuđuje grešnika, već mu pruža ruku. Ruku milosrđa. Pritom, baš kako Krist uči, ne dokida postojeći crkveni zakon, već ga rasvjetljava u novom svjetlu. I tako uspješno parira legalistima svoga vremena koji pontifikat pape Franje žele razbaštiniti kao da se radi o anarhističkim vizijama i svojevrsnom bezvlađu, putu koji ne vodi prema spasenju.
A upravo je suprotno. Papa Franjo, zaključujući Godinu milosrđa, ostavio je upravo Crkvi i svećenicima na raspolaganju milosrđe kao imperativ za vrijeme koje dolazi.
Dakako, golem je to teret. Osobito onima koji čvrsto držeći se slova zakona iza njega ne vide čovjeka. Čovjeka koji, po papi Franji, treba i zakonske okvire i milosrđe istodobno. Jer jedno bez drugoga ne ide. Barem ne među kršćanima, koji se drže autentičnim nasljedovateljima milosrdnog Nazarećanina.
>> Papa Franjo omogućio svećenicima da daju oprost za pobačaje
Godina milosrđa, oprosti od vječne i vremenite kazne, i to još oprosti koji se mogu dobiti i za vlastite grijehe kao i za grijehe umrlih (?!)... sve to zajedno upravo je ona najgora vrsta ucjene i trgovine koja je mnoge ljude odvratila od Crkve i koja je strahovito kompromitira kršćanstvo samo, svodeći ga na trgovinu grijesima - koja relativizira svaki grijeh, a kršćanskog boga otkriva kao vraga. I to nema nikakve veze s milosrđem - nije milosrđe blagosloviti činjenje zla time što svaki grijeh postaje lako unovčiv i plativ, već je milosrđe ljude sačuvati od grijeha, kako one koji ga čine tako i one nad kojima je počinjen. A upravo na te nad kojima je grijeh počinjen ovakva Crkva zaboravlja. I upravo njih najjače, grubo, bešćutno gazi kad govori o oprostima i trguje njima. Nitko, pa ni sam Bog, nema pravo opraštati u ime žrtve zlo koje joj je naneseno. I nitko nema pravo žrtvu proglasiti zlom i grešnom zato što zlo koje joj je napravljeno ne može oprostiti već traži kaznu. U tom sumanutom obrtu situacije na kraju ŽRTVA koja ne želi oprostiti i traži kaznu postaje jedina grešna i svi je osuđuju, a onaj koji joj je zlo napravio izvlači se s par Zdravo Marija i čist je pred "bogom" i ljudima jer ovakva Crkva propovijeda (lažno) milosrđe... Ta Crkva nije moja crkva i taj lažno milosrdni "bog" koji za par jeftinih molitvi oprašta zlo u ime žrtve od koje nije ni zatražio dozvolu za to, nije moj Bog.