– Bili su to nadljudski napori, a borili smo se bez mržnje, samo braneći svoju domovinu. Neprestano pod neprijateljskim topništvom, pretrpjeli smo najteže udare i branili se do zadnjeg trenutka – otkriva svoju priču vukovarski heroj Zagrepčanin Zvonko Ćurković, danas ponosni otac sina koji živi skromno u Zagrebu.
Stvarali povijest
Tada zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga, na vratima grada heroja, na Sajmištu proveo je dva mjeseca te je triput ranjen.
– Bila je to agonija kakva se nikad neće ponoviti. Neprijatelj je bio premoćan, tukao je po nama od jutra do mraka. No, uvijek smo bili jedan uz drugoga i tako do posljednjeg dana. Moralno čisti i etički korektni. Takvi su bili hrvatski branitelji – dodao je Ćurković.
Od njih 58 u satniji, samo trojica nisu ranjena.
– U Vukovaru je postavljen kamen temeljac hrvatske države, a u stvaranju povijesti sudjelovali smo i mi. Bile su to gradske borbe, a naša satnija preživjela je jedne od najtežih gubitaka – ponosi se Ćurković.
Suborcu i zamjeniku Stjepanu Antoliću bila je 21 godina kada je stupio na vukovarsko ratište i u Bogdanovcima se priključio obrani grada.
– Bile su to svakodnevne akcije i gradske borbe pod teškim uvjetima. JNA je bila nadmoćnija, tenkovski opremljena logistikom i svime za ratovanje – prisjetio se Antolić. Bojnik po činu, sada živi u Samoboru sa suprugom, a sa zapovjednikom je sudjelovao u snimanju DVD-a za pomoć djeci Vukovara, što mu je bila iznimna čast.
Dobro da se netko sjetio
– To je povijesni dokument u kojemu su priče ispričali borci i drago mi je da se netko sjetio to napraviti. Dobro je to jer će i djeca moći učiti iz njih, to su povijesne činjenice – zaključio je Antolić. I Ćurkoviću je to bilo divno iskustvo.
– To je najbolji film o ratu, povijesni dokument u kojemu je objektivno ispričana priča o Domovinskom ratu, a čast mi je što će novac od prodanih DVD-a ići u humanitarne svrhe – kazao je Ćurković.
Zašto na kioscima nema DVD izdanja serijala o Hrvatskom prolječu, pokojnom A. Hebrangu (skojevci, jugovići i zagovornici neke nove srboslavije se danas pitaju kako je Hebrang dobio ulicu a živ je !?) o Bušiću i drugima kojima su lomili kosti u stanicama milicije (koliko je selotejpa i garaža bilo u Hrvatskojdo 90-e i tko je za to, u nelustriranoj postkomunističkoj državi odgovarao)? Da li je to slučajno ili namjerno mlađi naraštaji žive u neznanju ?